Obućari, postolari ili kako ih naš narod često naziva – šusteri postali su najrjeđa grupacija obrtnika. Nekad ih je samo u Virovitici bilo najmanje trojica, ali već duže vrijeme više nema niti jednoga. Situacija nije bolja ni u Orahovici, a zadnji i jedini postolar Kruno Petriševac nalazi se u Slatini. Posjetili smo njegovu malu obućarsku radionicu u ulici Kralja Tomislava na kućnom broju 21 i dočekalo nas ono što smo očekivali i čega se rado sjećamo, koža, guma, ljepilo, brusne trake, razni strojevi, uz obavezne klinove, čekić i kliješta i još štošta drugo. Kruno je jedini djelatnik, a firma nosi naziv Obućarstvo Petriševac koje se vodi na Kruninoj supruzi Ljiljani. Kruno iako je znao da dolazimo, prvo nas je odmjerio od pete do glave jer vjeruje se da šusteri odmjeravaju obrnuto.

– Dobro došli u moje malo carstvo, a nakon razgovora popravit ću vam cipele jer su počele pomalo „zijevati“ – odmah je uočio majstor Kruno, koji je četvrta generacija obućara u obitelji Petriševac.

– I moj pradjed, djed i otac bili su obućari pa je valjda normalno da i ja nastavim sa tim cjenjenim obrtom, nažalost u izumiranju – odmah nam je ubacio retorku u uho, a time je i počeo naš razgovor te prvo pitanje, zašto je to tako.

– Pretpostavljam da ima više razloga. Oni neupućeniji navode razlog da je sada na tržištu puno više obuće po prilično niskim cijenama. Istina je, ima cipela, tenisica i ostalog već po 80, 100 ili 150 kuna, a takve cipele se niti može niti isplati popravljati. Kada jednom odu onda se u doslovnom smislu raspadnu. Oni koji su prihvatili činjenicu da „čizma glavu čuva“, kupuju skuplju, a samim tim i kvalitetniju obuću čija cijena se kreće od 100 eura prema gore i nisu pogriješili jer takva obuća će duže trajati, a usto se može i popravljati. Moje usluge popravaka cipela kreću se od 25 do otprilike 90 kuna, ovisno o tome što popravljam, a kad prođu kroz moje ruke trajat će i dalje – rekao nam je Kruno kojemu je žao što se obućarstvo više ne uči u školama.

– Da bi čovjek bio dobar postolar potrebna mu je i teorija i praksa jer radi se o vrlo zahtjevnom poslu gdje je uistinu potrebno znanje i preciznost, jer zamislite da vam mušterija na popravak donese na primjer čizmice čija je cijena u trgovini od nekoliko tisuća kuna, a vi da svojim krivim postupkom upropastite te čizmice. Ništa, gurni ruku u džep i plati mušteriji njene čizmice. S tim ne treba riskirati, tako da svi početnici moraju uz dobru teoriju imati i puno prakse po obućarskim radnjama ili tvrtkama kojih više skoro da i nema, a dokaz tome je što sam ja ostao jedini šuster u našoj županiji. Na žalost slična situacija je i u drugim županijama, a nešto bolje je samo u većim gradovima no i tamo se to u najmanju ruku prepolovilo – sa žaljenjem nam je rekao Kruno koji se prisjetio koliko dugo traje obućarstvo u njegovoj obitelji i koliko je bilo potrebno truda i odricanja da se sve to stvori.

– Iako sam završio srednju drvno-tehnološku školu, moja pozornost od 15 godine, kada sam zabio svoj prvi klin u cipelu, bila usmjerena ka obućarstvu. Naravno da mi je ljubav prema tome, kao i veliko znanje prenio moj otac Franjo koji je bio cjenjeni obućar na ovim prostorima, ali i u Njemačkoj gdje se također bavio tim zanatom. Marljivo je tamo radio i štedio tako da je kupio potrebne obućarske strojeve, brusilicu, štepericu, prešu i niz drugih potrebnih alata i sve je još u funkciji. Stariji su od 100 godina, ali najkvalitetniji su za taj posao i još uvijek besprijekorno rade uz sitnije popravke i redovno održavanje. S obzirom da osim što popravljam obuću, izrađujem i novu, iz Zagreba naručujem najkvalitetniji materijal, kožu, najkvalitetnije gumene ploče Svig, Vibram Caster kao i sveg ostalog što je potrebno u izradi obuće. Ono što napravim dugo traje, a to vjerujem mogu potvrditi i oni koji nose moju obuću. Osim raznih cipela, ponosan sam na ono što najviše volim raditi, a to su muške i ženske čizmice. Ima ih u više Kulturno-umjetničkih društava, a neke od njih nosi i naš glazbeni sastav „Suhopoljski tamburaši“ u kojemu svira i moj sin Adrijan – pohvalio se Kruno te potom i donio Adrijanove čizmice koje su se iako „imaju godina“, sjajile kao nove.

– Takve čizmice dođu oko 1200 do 1500 kuna, a u Zagrebu takve ne možete u trgovini naći ispod 3000 kuna i onda se još govori da obućari nisu potrebni. Ne bih se složio s tim jer radnja mi je svaki dan puna mušterija ili za popravke ili za narudžbe za izradu razne obuće – rekao je Kruno, a kako je to rekao u radnju je ušla klijentica kojoj je majstor Kruno popravio natikače i naplatio joj 25 kuna.

– To mi je stalna mušterija, kao i većina njih, a nove mušterije dolaze mi i iz Orahovice i Virovitice jer tamo više nema obućara, a ljudi žele popraviti obuću. I što sad, dolaze kod mene, a nije im problem napraviti 30 kilometara da bi imale ispravnu obuću. Ponavljam, kvalitetnu obuću možete popravljati i ostati će i dalje kvalitetna i trajat će. Naravno može se popravljati i jeftina obuća te joj se na taj način, ako nije došlo do raspadanja, može produžiti i vijek trajanja- podučio nas je majstor Kruno, a mi smo “bacili oko” na njegove cipele koje nisu izgledale ništa bolje nego naše. On kao da je znao o čemu razmišljao i mudro nam odgovorio.

– Kao što neki zidari ili stolari mušterijama učine „umjetničko djelo“, njihove kuće ili namještaj baš nisu u nekom zavidnom stanju, tako ni obuća nas šustera. Ali kada se radi o mušteriji, ona mora iz radnje otići sa osmjehom na licu, jer osim što će imati kvalitetnu obuću, pohvaliti će naš rad i drugima, pa ćemo imati više posla, naravno, mi koji smo ostali u tom poslu, a ima nas vrlo malo – rekao nam je jedini nam postolar Kruno koji upravo ovu riječ „postolar“ više ne koristi, a rekao nam je i zbog čega.

– Iako je riječ postolar normalna za ovaj obrt, jer dolazi od riječi postole, odnosno cipele, više je ne koristim jer doživio sam vrlo šaljivu situaciju, kada mi je došla mušterija i zamolila me da joj napravim kuhinjski stol, jer smatrala je da je postolar neka vrsta stolara – kroz smijeh nam je pred kraj razgovora rekao Kruno, hrvatski branitelj u mirovini i obućar koji vrijedno radi četiri desetljeća te drži do svog zanata vjerujući da će se obućarstvo nastaviti dok god ima cipela.

– Ne gubim nadu, a i nemam zbog čeg jer ne oskudijevam s poslom, ljudi stalno dolaze. Jedino mi je što će sa mnom ovaj zanat izumrijeti u našim krajevima, a nije izvjesno da će i poslije mene biti nekog u tom poslu jer sinovi Adrijan i Bernard nisu zainteresirani za to, ali, ipak ima nade jer moj mali unuk Jan sve više dolazi u radionicu, razgledava i ispituje me čemu što služi. Dakle mogu zaključiti da ipak ima nade za obućarstvo – zaključio je Kruno Petriševac.

(www.icv.hr, bs, Foto: B. Sokele)