Umirovljeni slatinski medicinski tehničar i još uvijek aktivni sportski fizioterapeut 77-godišnji Ivica Dubravica za sebe kaže da nema vremena razmišljati o starosti jer ima još dosta toga za učiniti. Pomalo nas je to iznenadilo pa smo odlučili posjetiti ovu, kako za njega vele žitelji naše županije, legendu humanitarnog rada u sportu.

Na trećem katu stana u Kolodvorskoj ulici u Slatini dočekali su nas Ivica u njegova supruga Milanka. Sjeli smo u lijepo rashlađen prostor i malo „načeli” minula vremena ovog vrlo aktivnog i nadasve druželjubivog čovjeka.

– Dobro došli, koliko vidim zdravi ste i ne treba vam moja pomoć. Nisam baš osoba od velikih riječi, a prednost uvijek prepuštam djelima. Imam 77 godina, rođen sam u mjestu Stankovci kraj Šibenika, a u Slatinu sam doselio daleke 1967. godine i od tada aktivno i bez zadrške djelujem na ovim prostorima – započeo je svoju priču Ivica Dubravica koji je radni vijek proveo radeći kao, kako za sebe veli, „medicinska sestra” u Domu zdravlja u Slatini.

– Smatram se već starosjediocem ovog grada, a iako ga prije nisam znao naći ni na zemljopisnoj karti, u njemu sam ostao i vrlo sam sretan zbog tog, a vjerujem da su sretni i ljudi odavde. Nema većeg zadovoljstva nego kada sam na putu Doma zdravlja do svoje kuće, dakle nekih 800 metara, barem sto puta odzdravio „dobar dan”, „živjeli” i slično. Ljudi su me uistinu odlično prihvatili, a ista je situacija i dan danas, barem kod ljudi koji me poznaju. To pripisujem svom znanju, zalaganju i beskompromisnosti kada je zdravlje, a često puta i život pacijenta u pitanju – rekao nam je Ivica te ispričao samo dva takva primjera.

– Gdje, tko, zašto i kako, nije bitno, ali tijekom svog rada naišao sam na propuste nekih djelatnika. Jedan od njih je loša sanacija povrijeđene noge, tako da je postojala opasnost da pacijent ostane bez nje. Unatoč protivljenju ovlaštene osobe, skinuo sam zavoj i propisno sanirao povredu, tako da je pacijent već nakon nekoliko dana mogao hodati. Drugi primjer je kada je sam jednom unesrećenom pružanjem prve pomoći i brzom i kvalitetnom dijagnozom i postupkom spasio život, no ne volim o tome pričati. Bitno mi je da se tog sjećaju ti pacijenti koji su i dan danas živi i zdravi. Njihova sreća, a moja prednost je što sam čovjek od akcije, imam povjerenja u svoje iskustvo i „strgat” ću se ne bi li što bolje pomogao unesrećenom – priča nam Ivica.

Njegova narav i stručnost dovela ga je i u sportski svijet. Sve je započelo u Hrvačkom klubu Slatina u kojemu je djelovao kao fizioterapeut, a potom je prešao i u Nogometni klub Slatina. 

– No poslije toga, kako se i sami sjećamo, došlo je do Domovinskog rata, vrlo važnog događaja u svim životima, pa tako i u mom. S obzirom da sam se do rata već dokazao kao stručan i poduzetan u pružanju pomoći unesrećenima, odmah sam ušao u Sanitet, a po tom postao i šef Saniteta u ratnim uvjetima grada Slatine. Naravno u tome sam ostao do kraja i u tom razdoblju upoznao mnoge hrabre ljude, hrvatske bojovnike koji su svojim primjerom mogli pokazati što je uistinu hrabrost i žrtva za slobodu i slobodnu Hrvatsku. Nikad to neću zaboraviti – prisjetio se Ivica. 

Nakon rata vratio se svojoj svakodnevici čiji je neizbrisiv dio postao sport. 

– Put me odveo i u Suhopolje, gdje sam postao fizioterapeut u tadašnjem nogometnom prvoligašu „Mladost 127.”. Iako su neki bili skeptični, jer pitali su se: “Tko je taj Dubravica, zna li ono što”, ubrzo su se uvjerili da sam pravi čovjek na pravom mjestu jer, opet ponavljam, unesrećeni je prioritet neovisno radi li se o manjoj ili većoj povredi. U tom slučaju „ulijećem” u teren unatoč prigovoru nogometnog suca, jer u trenutku povrede nitko ne može točno utvrditi o čemu se radi i koliko to može biti opasno dok se ne pregleda unesrećenog. To se svidjelo i trenerima i igračima i ostao sam u Suhopolju dok nije došlo do prestanka rada kluba – rekao nam je fizioterapeut Ivica koji se potom preselio oko 9 km zapadnije – u Viroviticu, a prvi put je postao fizioterapeut i rukometašima.

– Bila su to divna vremena. Došao sam u RK Virovitica za vrijeme tadašnjeg trenera, nekadašnjeg člana rukometne reprezentacije RH i dobrog znalca tog sporta Željka Poljaka. Sistem rada je bio da jedni učimo od drugih. Oni mene o rukometu, a ja njih o postupcima pri povredama koje su u rukometu zbog brže i intenzivnije igre češće, ali ne i veće kao na primjer u nogometu. Nakon toga „preselio” sam se i kod dama u ŽRK Virovitica gdje sam proveo lijepe godine i bio „omiljen kod žena”, u sportskom smislu naravno jer ipak radi se o nježnijem spolu osjetljivijem na povrede, a samim time i zahvalnost je bila „ljepše” izražena, naravno, opet u sportskom smislu. Sjećam se da mojoj supruzi nije bilo sve jedno kada su me grlile iz zahvalnosti, no korektnost je bila opet na prvom mjestu – kroz smijeh se prisjeća šarmer Ivica. Nakon toga ponovno se vratio u Slatinu.

– Kaže se da svi putevi vode na početak pa je tako bilo i mom slučaju. Vratio sam se u NK Slatina i eto i dan danas sam tu i ostati ću fizioterapeut još najmanje dvije godine dok ne skupim 50 aktivnih godina u sportskoj medicini koje sam radio isključivo na humanitarnoj bazi, bez plaće. Nije mi to nikad bilo važno jer volim svoj posao i u konačnici volim ljude, a ljudski život, zdravlje i povjerenje na prvom su mi mjestu – rekao nam je Ivica Dubravica koji za svoje djelovanje ima stotinjak priznanja, diploma i zahvalnica od sportskih klubova, lokalne samouprave i od Sportske zajednice RH, kao i od SOFK-a u bivšoj državi.

– Puno mi to znači, nema tog novca kojim se to može platiti, posebno zbog toga što znam da su mi ta priznanja uručena zbog mojih zasluga, a ne lijepih očiju. U svakom slučaju to mi je i podstrek da ustrajem i dalje u tome, a nakon 50. obljetnice, tko zna, bit ću oko 80 godina i možda postati umirovljenik, jer osim što sam humanitarac, otac sam i dvoje djece i imam za sada četvero unučadi. Možda će ih biti i više, a onda ću vjerojatno svoj borbeni duh prenijeti i na moje unuke, no o tome ćemo poslije – s osmijehom nam je rekao ovaj po svemu poseban, a paralelno s tim i običan mali veliki čovjek Ivica Dubravica. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele, D. Fišli, ustupljene fotografije)