Njega, previjanje, razgovor, hranjenje – sve to postalo je radna svakodnevnica za Maricu Marček iz Slatine, inače rodom iz Čačinaca, a koja je s Ružicom odlučila novo zanimanje potražiti u njegovateljima. Krojačku kutu zamijenila je osmijehom i brigom za starije, u Domu “Felbar” u Slatini (obitelj Felbar ima dva doma, op.a.), u kojem je prošla i praktični dio nastave za vrijeme edukacije.
– Prije ovog posla radila sam 15 godina u obrtu SD, prvo u Orahovici, a onda u Slatini. Šivali smo odjeću za Calzedoniju. Kad se zatvorio, morala sam potražiti novi posao. Imamo dvojicu dječaka, Mateja i Ivana i zbog obitelji nisam se mogla pomiriti s činjenicom da više ne radim, već da moram potražiti nešto čim prije.
Briga za starije nije mi bila nepoznanica jer sam s 22 godine jednu godinu provela u Italiji upravo na radnom mjestu njegovateljice, pa sam u suradnji sa Zavodom i današnjom šeficom Marinom uspostavila suradnju, da što manje čekam na burzi i što ranije krenem s edukacijom.
Omogućili su mi da uz teoretski dio u Slatini za četiri mjeseca u Domu Felbar odradim praktični dio, tako da sam nakon završetka školovanja odmah i ostala raditi u Domu. Bio je to intenzivan period, ujutro na praksu, svaki dan poslijepodne na nastavu, ali puno smo toga naučile i stekle iskustvo koje nam koristi u svakodnevnom radu s ljudima.
U međuvremenu sam zavoljela korisnike, kolektiv, šefovi su kolegijalni i stvaraju izvrsnu radnu i poticajnu atmosferu zbog koje se svi osjećaju jako ugodno i ne dolaze na posao “s grčem” – ističe Marica, koja kaže kako se više nikada ne bi vratila za šivaći stroj.
Naglašava kako je ovdje riječ o specifičnom poslu koji se obavlja s puno strpljenja, ljubavi, prilagođavanja, pa i fizičke snage. Okretanje korisnika, kupanje, previjanje rana, hranjenje… Radi se šest dana u tjednu, neovisno o blagdanima, praznicima, vikendima. Bolesni, nepokretni, nemoćni korisnici koji su u Domu ne mogu čekati da prođe vikend i da im se tek tada netko posveti. Poznat je svačiji ritam i potrebe, koje se prepoznaju isključivo u svakodnevnom radu s ljudima.
– Mnogi su dementni i imaju svoj svijet kojemu se moramo prilagoditi, ali mislim da smo pronašli način da dobro funkcioniramo. Nema mi ljepše nagrade nego kad me gospođa, a od milja ih sve zovemo „bakama”, prepozna i nasmije se, kada su spremni na šetnju, neku društvenu igru ili samo razgovor, koji će ih malo razonoditi, opustiti, razveseliti. Sretna sam što imam posao i što radeći ga mogu pomagati drugima – poručila je Marica.
(www.icv.hr, mlo)
