Jedna od najstarijih osoba u Virovitičko-podravskoj županiji baka Jagoda Pandur, koja je prošle godine napunila 100 godina, hrabro i s voljom krenula je i u 101., da se ne misli da je sada, kada je napunila stotku, njena priča završena. Upravo suprotno, super baka ide dalje, puna entuzijazma, dobrog raspoloženja i druželjubivosti. Da se i sami uvjerimo u to, posjetili smo baku Jagodu i njene udomitelje Renatu i Željka Jauka iz Slatine, koji osim bake Jagode imaju još jednu vedru baku od 98 ljeta, no o njoj ćemo više kada i ona napuni stotu.

Dočekali su nas vedro i srdačno, a baka Jagoda je iz susjedne sobe viknula: „Sad ću ja, evo trčim!“ Naravno, našalila se kao i uvijek jer u posljednje vrijeme malo teže hoda pa nije toliko pokretna kao prije, no to joj ne smeta previše jer koliko treba hodati, dobro je i ovako.

– Eto, sada hodam na četiri noge – rekla je u šali, a pritom mislila na dva štapa kojima se podupire kada hoda.

– Žao mi je samo što više ne mogu kopati jer nemam treću ruku da dohvatim motiku. Inače bih stalno bila u vrtu i dvorištu – rekla nam je baka, a to su potvrdili i njeni udomitelji.

– Još pretprošle godine baka je sama prekopala vrt koji baš i nije mali. To joj nije bilo dovoljno i tražila je još, ali nemamo toliko vrta da bi baka utažila želju za radovima na zemlji. Razumijemo da joj to nedostaje, s obzirom da je težačke poslove radila cijeli svoj život – rekao je Željko Jauk.

– To me uistinu ljuti jer mi fali posla. Odmalena sam radila sve poslove u Novakima u općini Sopje, a kasnije to nastavila raditi u Gornjim Kusonjama u općini Voćin. Djevojačko prezime mi je Hosi, a udala sam se za Matu Pandura koji je nažalost preminuo prije 15 godina. S njim sam imala kćerku Anu, koju sam rodila s 18 godina, uoči 2. svjetskog rata kojeg se nerado sjećam, jer bilo je i opasno i teško živjeti. Jako puno posla, a „glava stalno u torbi“ jer su se u Kusonjama tada izmjenjivale vojske jedna za drugom pa se nikada nije znalo tko će ti banuti u dvorište. Kopala sam, orala, kosila i vozila sijeno. Tada nije bilo mehanizacije pa se sve radilo ručno ili s konjskom zapregom. Imali smo i stoku i svinje, naravno i polje i vrt. Onako kako su tada imali ljudi koji su se uglavnom bavili poljoprivredom. Kada je rat završio, puno toga smo morali dati državi i jako malo nam je ostalo. No, ne bih previše o tome. Sada mi je ljepše. Ovdje sam s ovim divnim ljudima, mojom Renatom i Željkom koji ne samo da su mi udomitelji, nego i prijatelji i najdraže osobe, naravno uz druge korisnike ovog toplog doma – rekla nam je baka Jagoda, koju trenutno muči samo slabiji sluh jer doslovce joj se treba vikati na uho ako joj želite nešto reći.

– Samo što glasnije, a ja ću odlučiti što ću čuti, a što ne. Ono što mi paše, može se reći i tiše jer ću svakako čuti – kroz smijeh nam je rekla ova uistinu vitalna osoba koja svog liječnika uglavnom drži samo „na papiru“. Ne sjeća se da ga je ikad i vidjela, a i zašto bi kada nije bolesna i osjeća se sasvim dobro za svoje godine.

– Nikad nisam bila bolesna, nikad pila nikakve tablete, nikad nosila naočale. Eto sada samo nosim štake. Važna je dobra volja i dobro raspoloženje, te što više čitati. Evo pročitajte što su danas napisali u novinama – dodala nam je jedne naše dnevne novine. Uzeo sam ih, ali odmah joj se i ispričao i rekao da nisam ponio naočale i ne mogu pročitati.

– Daj meni – rekla je, uzela novine iz ruke i tečno pročitala članak koji je uistinu bio napisan sitnim slovima. Zabezeknuo sam se, nisam tako čitao ni u svojoj pedesetoj. Odmah sam pomislio da bi mogla raditi kao spiker na našem radiju.

– Sve čitam, a također i gledam televiziju jer ima zanimljivih stvari. Najomiljenija mi je „Potraga“, ali gledam i druge dokumentarne filmove, zabavne emisije, neke serije i tako. Rado bih i slušala glazbu, a možda čak i malo zaplesala jer sam i to voljela u mladosti. No, nisam tada imala za to vremena, a sada ne mogu. No, nema veze, uskoro će doći i ljepši dani pa ću ja malo čeprkati po vrtu, ako već ne mogu kopati – nasmijala nas je baka Jagoda, a na nju se odmah nadovezao Željko ispričavši nam anegdotu koja se nedavno dogodila. 

– U susjedstvu živi moj brat, a odmah do njega i susjed koji ima kukuruze. Nakon berbe kukuruz smo dovezli u prikolici i trebalo ga je premjestiti u hambar. Naravno, otišli smo tamo i to učinili, a kada sam se vratio u dom, baka je bila uvrijeđena. Nije mi bilo jasno zbog čega, ali kasnije mi je rekla da se ljuti što i nju nismo pozvali da pomogne. To je jedini put kada se baka Jagoda naljutila. Inače je jako draga i susretljiva osoba. Ovdje je svi jako volimo i drago nam je da je upravo kod nas. Supruga Renata i baka su još k tome i u rodbinskoj vezi, pa nam je baka i rodbina. Stvorili smo ovdje jednu divnu zajednicu koja nas sve čini vedrima i raspoloženima, a sve probleme rješavamo zajednički – rekao nam je Željko Jauk, hrvatski časnik, sudionik Domovinskog rata u mirovini.

Spremali smo se otići, no baka Jagoda nam je rekla da pričekamo jer nismo sve vidjeli. Potom je pred nas stavila stare fotografije svoje obitelji, kumova, prijatelja te nam izrecitirala nekoliko podužih pjesama koje je upamtila još iz mladosti. Na kraju nam je zahvalila što smo je posjetili te smo se dogovorili da ćemo to opet učiniti.

– Ako ništa drugo, dođite kada napunim 105. Bilo bi mi drago da se ponovno družimo – rekla nam je baka Jagoda, koja bi zasigurno mnogima mogla poslužiti kao odličan uzor kakve bismo osobe trebali biti.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)