Nema osobe na ovome svijetu koja se ponekad, možda čak i često, ne prisjeti svojih učitelja, onih koji su ih usmjerili na daljnji životni put. Vjerovali ili ne, zadovoljstvo zbog toga je u najmanju ruku obostrano. Nama zbog toga što smo ih sreli i što nas se sjećaju, a njima zato što im je taj naš susret ili pozdrav najveće hvala za ono što su nam učinili.

Tragom toga posjetili smo umirovljenu učiteljicu likovne kulture koja je svoj radni vijek provela u Osnovnoj školi u Suhopolju – Tugomilu Reder, rođ. Zdjelar.

Tuga, kako je svi zovu, mada nikada nije tužna, i u svojoj 77. godini vrlo je aktivna, a u šali zna reći da je sada aktivnija nego je to bila kad još nije bila umirovljenica.

– Za to ima više razloga. Onda sam svoj dan posvetila pola poslu, a pola obitelji, a sada kad sam umirovljena i kad nemam malu djecu, slobodno mogu reći da mi tri četvrtine dana otpada na razne aktivnosti, a četvrtina mi posluži za odmor i spavanje – rekla je ova uvijek nasmiješena žena koja je ostavila veliki dojam na svoje učenike, a sada isti takav ostavlja i na žitelje Suhopolja, gdje i živi.

No, da bismo je bolje upoznali, pitali smo je i za nešto o čemu voli govoriti, a to je Virovitica, grad u kojem je rođena i gdje je s roditeljima i sedam braće i sestara živjela do 1965. godine.

– Dolazim iz učiteljske obitelji, a kako „plod ne pada daleko od stabla“, tako sam i ja za svoju profesiju upravo to odabrala. Ne sjećam se da sam ikada razmišljala o tome da kad odrastem budem nešto drugo, nego upravo to što sam i bila – učiteljica – rekla je Tugomila, a oni stariji možda se i sjećaju da su Zdjelarovi živjeli preko puta kazališta u Virovitici, u jednoj od najstarijih gradskih ulica starih i poštovanih virovitičkih obitelji.

– Virovitica mi je uvijek u srcu i vjerujem da sam dio nje prenijela i u Suhopolje gdje sam se i udala i dobila sina Hrvoja. Uostalom, Virovitica nije daleko od Suhopolja, a nije bila ni onda kada nije bilo toliko prijevoznih sredstava. Činjenica je da sam se cijelo vrijeme svog radnog vijeka družila s Virovitičanima, a to i sada činim i često sam u Virovitici. Za to me osim mog porijekla i prijatelja vežu i moji likovnjaci, LIK „Nikola Trick“ iz Virovitice i naravno LIK „Paleta“ iz Suhopolja gdje sam, slobodno mogu reći, vrlo aktivna članica. Iza mene je puno samostalnih i grupnih izložbi, puno različitih radova, a sada kada sam u mirovini, ponekad naslikam nešto i za sebe. Prisutna sam na svim izložbama u Virovitici i u Suhopolju jer je likovnost za mene bila i ostala moja najveća strast – rekla nam je Tugomila, koja je odgojila mnoge generacije. Za sebe kaže da je bila stroga, ali pravedna, kako to i treba biti.

– Uvijek sam težila redu, a i moje prezime koje sam dobila po mužu REDER čita se isto od naprijed kao i od odostraga, a u sredini je ona ključna riječ “RED”. Možda to i je cijela poanta moje životne priče. Tako sam i odgojena. Zamislite da nije bilo tako, kako bi nas sedmero braće i sestara i roditelji opstali da nije bilo reda. Isto je tako i u školi. Bez određenog reda ne može se usvojiti znanje niti dati prilika da učenici pokažu ono što znaju i umiju. Red pod svaku cijenu ne mora biti neprimjerena strogoća. Nikada nisam bila takva, a to mogu potvrditi i moji nekadašnji učenici koje i sada čestoi viđam. Neki od njih su danas roditelji, a neki već djedovi i bake koji imaju svoju unučad. Nema ljepšeg osjećaja od toga, jer smatraš da si i ti kao učitelj bio potporanj da se mlada osoba izgradi u nekog tko može davati primjer svojoj djeci ili unucima. Nema većeg “hvala” za učitelje. To su mi govorili i moja majka i otac koji su također bili učitelji – rekla nam je svima znana i draga Tuga, koja svoju dobrotu i mudrost već duže vremena prenosi i kolegama iz treće životne dobi – svojim umirovljenicima.

– Eto, već me dugo vrijeme “trpe” kao predsjednicu Udruge umirovljenika iz Suhopolja. Mogu reći da me druženje s mojim vršnjacima jako ispunjava. S obzirom da sam ostala bez supruga, ljudi iz udruge su mi tim više potrebni. Ponekad da me saslušaju, a češće da se proveselimo, pomognemo onima u potrebi ili jednostavno zajedno popijemo kavu. Ipak se mi vršnjaci najbolje možemo razumjeti. Osim u Likovnom klubu i u Udruzi umirovljenika aktivna sam i u još nekoliko segmenata u lokalnoj zajednici, bitno je da imaju notu humanosti i pomoći čovjeku, jer to mi je oduvijek bilo najvažnije. Kada vidim da je netko sretan, nitko sretniji od mene – rekla nam je na kraju razgovora Tugomila Reder te nakon što je uspjela za nas odvojiti sat vremena, već hrli dalje, u nove aktivnosti, za primjer nama, ali i svim ostalim ljudima dobre volje. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)