Danas kada smo naučeni jednostavno otići u trgovinu ili pekaru kupiti kruh, teško nam je i zamisliti da ga svakodnevno sami mijesimo i pečemo. No, to nije slučaj u obitelj Kovačić-Dmirtus iz Grabrovnice koji su s članicama Udruge žena Guščarice, Čuvaricama kulture baštine iz Kladara i Hrvatskim folklornim društvom „Sesvečice“ pokazale kako se nekada pekao kruh za cijelu obitelj, koja je nerijetko bila mnogobrojna.

Poticaj za ovu aktivnost bila je fotografija iz 1977. godine.

– Učitelj Mirko Lauš iz Pitomače 1977. godine je sa svojom Fotosekcijom, koju je vodio u Osnovnoj školi Petra Preradovića u Pitomači, poželio zabilježiti kamerom pečenje kruha u krušnoj peći onako kako se to od davnina radilo. Tako je moja mama je za tu prigodu obukla narodnu nošnju i pokazala kako se kruh mijesi, koliko treba da se podigne, oblikuje, kako se priprema vatra u krušnoj peći i kako se kruh peče. Dok sam ja ona djevojčica u narodnoj nošnji koja pomaže mami. I u sjećanje na to odlučila sam s članicama malo vratiti ta zaboravljena vremena – kaže nam Lidija Dmitrus, predsjednica Udruge žena Guščarice koja je već tada s mamom bila aktivna u folkloru i čuvala tradiciju.

Današnja krušna peć izgrađena je po uzoru na prijašnju koja je podlegla zubu vremena. 

– Mama je često pekla kruh i to ne samo za našu obitelj. Umijesila bi više kruščića i onako ih vrele odnijela susjedima ili rodbini. Tada bi se svi zajedno okupili za stolom i kako to biva potekle bi priče. Lagano, pa sve brže i glasnije, a kruha je bivalo sve manje. Pšenica uzgojena na vlastitoj njivi vozila bi se u mlin kako bi bilo brašna kroz cijelu godinu do slijedeće žetve. Puno je ruku njegovalo klasje da bi zrno bilo brašno, a mamine ruke umijesile najbolji kruh dok bi dječje ruke u sve se miješale pomažući, a opojni miris svježe pečenog kruha proširio bi se susjedstvom – kaže nam Lidija.

Ljubav prema tradiciji, običajima, njegovanje znanja i mudrosti iz naroda, koje su majke crpile u svojoj obitelji i svakodnevnom životu, je ono što su poticale i prenijele na mlađe generacije, a upravo to želi nastaviti i ova Udruga.

– Valja sačuvati dobra i vrijednosti koja su nam u nasljeđe ostavili naši preci. I sve dok miriše kruh u našem dvorištu i žari se vatra u krušnoj peći, živo je sjećanje na naše roditelje koji su u nju utkali crtice svoga života – za kraj kaže Lidija.

(www.icv.hr, ib, foto: B. Novosel)