Svinjokolja ili kolinje spada u jedan od najstarijih običaja, a seže valjda od onog vremena kada su ljudi shvatili da uzgoj svinja znači svježe meso za božićne i novogodišnje blagdane te za narednu godinu. Obično se sa svinjokoljom započinjalo u prvoj polovini prosinca od Svete Lucije (13. prosinca), otkud i ona „Sveta Luca krmke tuca“, no naša domaćinstva ovu su aktivnost započinjala dolaskom hladnijeg vremena već u studenom. Sve ovisi o vremenskim prilikama i odabiru domaćina, a ona rečenica “samo da ne bude kiše”, poznata je svima. Kažu naši ljudi, “ma bolje da padaju sikire nego kiša”, što je i sasvim razumljivo jer kiša smeta procesu kolinja, onemogućava posao na otvorenom prostoru, a i smeta ljudima koji na kolinju sudjeluju ili su gosti koji su došli uživati u ovoj tradiciji.
Posjetili smo obitelj poljoprivrednika iz Gradine Igora Mijoka, gdje su sa poslovima svinjokolje tog “crnog petka” za šest odabranih svinja otpočeli, kako je red i običaj, u jutarnjim satima.
– Pripreme za tako važan događaj počele su već nekoliko dana unaprijed – rekao nam je gazda Igor te nastavio:
– Iako se današnja kolinja znatno razlikuju od nekadašnjih, neke od priprema ostale su iste. Dakle valja nakupiti drva za kotlove, dati dobro naoštriti noževe i satare, pripremiti sve potrebne posude i začine poput bijelog luka, crvene paprike, soli, a valja pripremiti i mjesta gdje će gosti uživati u friškim delicijama plodova tora. Naravno sve kreće s obilnim “fruštukom” za mesare i pomagače, pa nakon kave i rakijice, kreće se na posao – rekao je gazda Igor koji nakon sveg ovog nabrojanog “palicu” prepušta glavnom mesaru, u ovom slučaju Daniru Brdariću – Didi iz Rušana koji je sa svojim pomagačima Željkom Budišom, Željkom Šoštarem, Albertom Brođancem i Daliborom Mijokom već odradio prvu fazu posla, tako da su kada smo došli, polovice već visjele na galgama, a voda se već grijala u kotlovima.
– Valja sve dobro napraviti, detaljno rastrančirati i očistiti, sortirati komade mesa kako bi domaćica imala što manje posla i što bolji uvid u dijelove mesa koji će kasnije poslužiti, za juhe, paprikaše, pečenje i ostalo. Dakako bit će tu i kobasica, krvavica, švargla i neizostavnih čvaraka – rekao nam je glavni mesar Dida kojeg zbog svoje svestranosti dobro poznaju na Gradinskom području, pa i šire.
Naravno, kako je sve odmicalo tako se počela skupljati i “ekipa za podršku”, a prvi komadi friškog mesa već su “cvrčali” u kotlenki. Naravno počelo se i nazdravljati gazdi Igoru, vrijednim mesarima, a onda i jedni drugima. I tad kao naručeni došli su i svirači iz “Štimung banda” iz Virovitice, Špico, Jole, Srećko, Miško i Dika, jer tek s pjesmom je priča potpuna. U kasnim popodnevnim satima, posao je završio, gazda Igor i mesari su se konačno mogli odmoriti. Svi svi su se smjestili u toplu prostoriju i uživali u izvrsnom okusu svježeg pečenog mesa i kiselom zelju.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)
