Obitelj Mihelčić iz Špišić Bukovice poznata je svima u toj općini u Virovitičko-podravskoj županiji, a najzaslužniji za to je glava obitelji Ivan Mihelčić. On je hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata, svestrani 59-godišnjak koji je svoj život odlučio posvetiti stvarima koje voli, a ono što najviše voli je moto sport kojim je „zarazio“ i cijelu svoju obitelj – suprugu Snježanu, kćer Miru i sina Josipa.

Posjetili smo ih u njihovoj obiteljskoj kući u ulici Stjepana Radića u Špišić Bukovici, dijelu naselja koji se od davnina zove „Bušetinski put“ u kojem ima najviše motorista u Špišić Bukovici, kao da su se tamo svi namjerno doselili. Nismo mogli promašiti kuću jer ispred samog praga njihove improvizirane radione bila su parkirana tri ljepotana na dva kotača, a odmah do njih i stol pun pehara i priznanja. Taj prizor upotpunila je cijela obitelj koja nas je dočekala u majicama Moto kluba „Alka“ iz Špišić Bukovice.

– Ponosan sam na taj klub, tim više što sam jedan od njegovih osnivača. Zajedno sa mnom bili su Zlatko i Zvonko Lulić, Mirko Blažinčić i Milan Vuković kojeg češće znaju pod nadimkom Čompas. Moram napomenuti da je Moto klub „Alka“ 1987. godine, kada je osnovan, ubilježen kao prvi Moto klub u Hrvatskoj. Naime, bilo je puno Auto-moto klubova, ali mi smo bili i ostali isključivo Moto klub – educirao nas je vlasnik prekrasnog Suzuki čopera od 1400 kubika, Ivan ili kako ga, kao i njegovog sina Josipa, mještani od milja zovu Skuf, koji nam je ukratko ispričao i dio povijesti koja je u konačnici rezultirala nastanku moto sporta u Špišić Bukovici.

– Kao klinac sam već vozio razne mopede, a 1983. sam sjeo i na jači motor. Tada nije bilo velikih mogućnosti za kupnju japanskih motora kao sad, a ni novca, pa su se uglavnom vozile Jave, MZ-i i slično, no i to su bili dobri motori i na njima je većina nas i „ispekla“ zanat, odnosno naučila osnove vožnje i kasnije s lakoćom upravljala i puno jačim i kvalitetnijim motociklima – prisjetio se Ivan kojemu motor nije samo vozilo, nego i način komunikacije još od mladosti, jer upravo preko ljubavi prema motorima upoznao je i najveću ljubav svog života – suprugu Snježanu.

– Istina je, moto sport nas je povezao jer i Snježana je, kao i ja bila zaljubljenik u motore, tako da je tih osamdesetih započela i moja romantika na dva kotača, pa smo osim odlazaka na razna moto natjecanja, veliki dio vremena proveli i u rekreativnoj vožnji na mom tadašnjem „Emzejcu“ (MZ) – prisjetio se događaja prije tri i pol desetljeća. Vječiti mladić Ivan potom nam je predstavio i onaj sportski dio motociklizma, a odnosi se na Moto alku u kojoj je zasigurno perjanica u ovom dijelu Hrvatske. To je dokazao i na zadnjoj moto alki u Špišić Bukovici kojoj je osvojio zlato u kategoriji Jednosjed.

– Moto alka mi je posebno draga. Naravno, inspirirana je tradicionalnom Sinjskom alkom u kojoj alkara nosi konj. Nas nosi puno više konja u našim mašinama, ali princip je isti – alci prilaziš propisanom brzinom i gađaš. Šteta je što ljubav prema moto alki gajimo samo mi u Špišić Bukovici i motoristi u Bjelovaru, no nadam se da će zbog ljepote ovog nadmetanja, ali i puno mladih ljudi koji u tome sudjeluju, moto alka naći plodno tlo i u drugim sredinama – rekao je Ivan te pritom pogledao svog sina Josipa koji je upravo jedan od onih mladih moto alkara na kojima svijet ostaje.

– Prvi put sam sjeo na motor s 15 godina. Naravno, to je bio tatin motor, a ja sam svoj nabavio dok sam postao punoljetan i položio vozački ispit. Mislim da je to nasljedno, jer ako su ti i otac i majka zaljubljenici u motore, nemoguće je da time ne budu zaokupljena i djeca poput sestre Mire i mene. Nemoguće je odoljeti zvuku i snazi motora, a svi oni koji se nisu barem provezli na motoru ne znaju o čemu se radi – kaže Josip te napominje da ne govori o divljoj, nego o finoj laganoj vožnji, bilo solo ili u društvu drugih motorista. To daje posebnu draže, kaže, jer osim što voziš motor, uživaš i u vožnji kolega na njihovim motorima.

– Ne mogu reći da ponekad na nekoj pustoj cesti kada nema prometa malo i potegnemo gas, pa se „konjić“ popne na zadnji kotač i pokaže svoju snagu, ali to samo ponekad. Adrenalinu rijetko tko može odoljeti, ali naravno u umjerenim količinama. Valja voziti pametno, što savjetujem i svim drugim motoristima – rekao nam je 30-godišnji vlasnik Suzukija od 750 kubika, Josip Mihelčić.

Potom nas je upoznao i sa svojom sestrom Mirom, vlasnicom Yamahe za koju kaže da je motor baš po njezinoj mjeri.

– Malo je niži pa mi bolje odgovara, a isto tako lagan je za vožnju i vrlo poletan tako da je vožnja na njemu pravi užitak – rekla nam je Mira, koja je napunila 26 godina i koja je isto kao i njezin brat motor nabavila po punoljetnosti i dobivanju vozačke dozvole.

Naime, Mira je, kako i sama kaže, ovisnica o motorima jer je već kao curica od dvije i pol godine doslovce skakala svaki put kada bi tata upalio svoj motor. Nije bilo šanse da ju ne provoza po dvorištu, kako prije polaska od kuće, tako i na povratku, Mira je nestrpljivo čekala svoju dvorišnu vožnju.

– Pratila sam motore i sve oko njih tijekom svog odrastanja i doista nije čudno što mi je motor jako dobro poznat i što se na njemu osjećam kao doma. Naravno, počela sam kao suvozač, a nastavila kao vozač. I ja sam poput mog oca i brata ljubitelj mirne vožnje bez nepotrebnog divljanja po cesti. Osim što je to daleko sigurniji način i opušteniji je, pa možeš napraviti i veću kilometražu. Držim da kada nešto posebno voliš, onda nastojiš to i cijeniti, a ja cijenim i svoj život i zdravlje, pa i mašinu mog ljubimca – rekla nam je članica Moto kluba Alka Mira Mihelčić.

Što reći o Mihelčićima, vrlo su draga i svestrana obitelj, od poljoprivrede, lovstva, sporta i tko zna čega sve ne, no za to nemamo prostora na ovom „malom papiru“. No, ono što nam je ovaj put bilo najvažnije da su Skufovi primjer kako voljeti moto sport, pametno voziti i dobro održavati svoje ljubimce na dva kotača, jer mora se priznati da su to osnovni uvjeti za bavljenje motociklizmom. 

(www.icv.hr, bs)