Sustav osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina prošao je kroz brojne promjene. Ipak, niti jedna nije dirala u sam koncept nastave kao ova prošlogodišnja – eksperimentalni program „Osnovna škola kao cjelodnevna škola – Uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja“. Dosadašnje promjene odvijale su se na razini kurikuluma i pristupa nastavi, dok eksperimentalni program mijenja samu organizaciju škole i pruža priliku da svaka sama napravi program koji joj odgovara.

Ovaj sveobuhvatan obrazovni model i svojevrsni „eksperiment“ u školstvu traje ukupno četiri godine, od 2023. do 2027. godine, a jedna od škola uključenih u isti je i Osnovna škola August Cesarec Špišić Bukovica. O prvih godinu dana eksperimentalnog programa, dobrobitima i izazovima koje je uključenost donijela, kao i o prilagodbi školskog kadra, progovorila je ravnateljica škole Ivana Simeunović, kao i svi ostali koje je ova promjena dočekala – od učiteljice i učenika, do roditelja.

IDEMO? – IDEMO!

Jedan od najbitnijih uvjeta za pristup eksperimentalnom programu – organizacija nastave u jednoj smjeni, Osnovna škola August Cesarec Špišić Bukovica kao prostorno veća škola uspješno je provela u djelo. Uz jednosmjenski rad, obvezna je bila i suglasnost kako kolektiva, tako i Školskog odbora te Vijeća roditelja. Kada su svi preduvjeti bili ispunjeni, ovaj eksperiment zvan „cjelodnevna nastava“ mogao je početi.

– Motiv naše škole za ulazak u ovaj program bila je dugo priželjkivana promjena u obrazovnom sustavu na razini cijele države, a kako bi se ona dogodila, moramo se pokrenuti mi sami. U samim početcima bilo je djelatnika koji su se protivili tome, ponajviše zbog nesporazuma u medijskoj prezentaciji čitavog programa i ustaljenog principa „rekla-kazala“. Ljudi su dobili netočne informacije i stvorio se dojam kako će djeca po cijele dane biti u školi. Kada smo zaista sjeli i detaljno pogledali sve službene informacije, velika većina kolektiva bila je „za“ – objašnjava nam ravnateljica škole Ivana Simeunović, prisjetivši se neslužbenih podataka koji su izlazili u javnost prije uvođenja ovog eksperimentalnog programa u hrvatski obrazovni sustav.

– Kada je bilo odlučeno da idemo u to sve, onda idemo do kraja. Da je bilo lako, nije. Najteže je bilo uskladiti raspored, tu je naša satničarka odigrala jako, jako veliku ulogu i na tome smo joj zaista zahvalni – govori Simeunović.

Na još jedan od početnih izazova – zamjene, osvrnula se i učiteljica razredne nastave s dugogodišnjim stažem, Anita Jendrašić. Uslijed izostanka popodnevne smjene, zamjena u istoj smjeni „žuljavo“ je područje u kojemu se djelatnici ove škole još uvijek snalaze.

– U ove 33 godine koliko radim, puno sam toga prošla – mnoge promjene i reforme. Bez obzira na sve, svaku promjenu vidim kao dio profesionalnog razvoja, svojevrsni izazov i priliku da se svakim danom sve više razvijam kao učiteljica. Kada nam je ravnateljica obznanila da ćemo biti uključeni u ovaj eksperimentalni program, u svoj mali rokovnik sam zapisala „Ja to mogu“ i s tom pozicijom ušla u sve ovo – otkriva nam učiteljica Anita, tvrdeći godinama unazad da će ovako nešto zaživjeti u našim školama.

– Teško da su se dojmovi prvih godinu dana primjene ovog programa mogli sleći, tek smo zagrebali po površini čitave priče. Ipak, sloboda i autonomnost svakog učitelja koja se ciljano promovira zasigurno je zaživjela, uz potpunu odgovornost učitelja kao glavnog animatora i voditelja naše dječice. Sada sam došla u poziciju da mogu slobodno poučavati, bez da me itko pita zašto nešto drugačije radim – ističe.

OD KARAOKA DO PLESA – I SVE JE BESPLATNO

U cjelodnevnoj školi nastava je podijeljena na četiri dijela, odnosno četiri odgojno-obrazovna programa, s početkom u 8 sati. Obvezni za sve učenike su programi A1 (program redovne nastave) i A2 (program potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja) koji traju najkasnije do 15 sati. Treba napomenuti kako najmanji školarci, tj. razredna nastava, nikada nisu na nastavi duže od 14:15.

Treći i četvrti program izborni su programi; B1 su izvannastavne (do 15 sati), a B2 izvanškolske aktivnosti na koje učenik može i ne mora ići nakon završene nastave, a koje su na raspolaganju od 15 sati do najkasnije 17 sati. U Osnovnoj školi August Cesarec Špišić Bukovica upravo su B1 i B2 programi prikaz širine mogućnosti koje uvođenje ovog eksperimentalnog programa nudi. Naime, svojim učenicima daju na izbor širok spektar izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, surađujući s učiteljima, od kojih svaki može imati najviše dva B1 programa, te mnogobrojnim vanjskim suradnicima. 

– Jedna smo od eksperimentalnih škola koja nudi najviše B1 programa, odnosno izvannastavnih aktivnosti. Lani smo imali 43 različita programa, što govori velikom angažmanu i samih učitelja kako bi svojoj djeci ponudili najbolje i najviše moguće. Od kreativnih radionica, eko klubova, karaoka i slovkanja na stranom jeziku do borilačkih vještina – pokrili smo gotovo sve interese današnje djece. Imamo čak i radionicu za male turističke vodiče, a u dijelu B2 programa surađujemo sa Športskim plesnim klubom „H-8“ iz Bjelovara koji organizira plesne tečajeve za djecu u našoj školi, imamo dramske radionice, KUD te 2 nogometna kluba i rukometnu akademiju. Stvarno ima svega i ono što je najvažnije, sve je besplatno – naglašava ravnateljica.

Također, za svaku B1 aktivnost učitelj je dobio određenu svotu novca s kojom je mogao kupiti sve ono što mu je potrebno za kvalitetno izvođenje iste. Uz učitelje, svaki stručni suradnik škole, odnosno pedagog, psiholog i knjižničar, vodi svoju B1 izvannastavnu aktivnost.

UČENJE UZ ŠALICU ČAJA

Na pitanje koliko je teško držati koncentraciju djeci tijekom dana, učiteljica Anita odgovara kako su mališani neovisno o cjelodnevnoj školi imali problema s držanjem fokusa. Uslijed modernog načina života, obitelji drugačije funkcioniraju, tehnika nas je zaokupirala, bježi nam pažnja i usredotočenost na određeni sadržaj, tvrdi.

– Na nama učiteljima je osjetiti kako djeca dišu, vidjeti kada mogu i ne mogu više. Upravo ta autonomnost i fleksibilnost u organizaciji nastave daje nam priliku da kažemo „dosta je, idemo se odmoriti“. Ako nam uvjeti dozvoljavaju, izađemo van, odemo se istrčati na igralište. Mi smo ti koji upravljamo dječjom pažnjom i koncentracijom i trebamo poštivati njihove mogućnosti. Kada ne ide, ne ide – rekla je učiteljica.

– U razredu imamo pećnicu i kuhalo, pa učimo uz šalicu čaja koji djeca pod odmorom sama pripreme. Za veselje u razredu zaslužan je sintesajzer, pa ponekad napravimo i mini koncert. Još čekamo moju harmoniku i atmosfera će tada biti potpuna – radno i raspjevano – s veseljem govori.

Učiteljica Anita, između ostalog, vodi i B2 program – folklornu sekciju KUD-a Seljačka Sloga Špišić Bukovica. Interes je velik, kaže, a ove godine uključeno je 35 djece.

Pisanih prigovora na novu koncepciju rada nije bilo pretjerano puno, ističe ravnateljica, a konstruktivne kritike išle su u smjeru dodatnih edukacija učitelja kako bi na bolji i lakši način prenosili svoje znanje. Jedan od većih problema bio je A2 program u kojemu učitelj u istome razredu ima djecu koja žele znati više, kao i djecu kojoj je potrebna dodatna pomoć. Taj je problem posebice vidljiv u predmetnoj nastavi i škola se u jednom trenutku našla izgubljeno, prepričava Simeunović. Danas je situacija bitno poboljšana zahvaljujući upravo edukacijama.

PAMETNI EKRANI, NOVE KLUPE I STOLNI TENIS

Priključivanje u eksperimentalni projekt cjelodnevne nastave ovoj je školi donijelo i velike iznose za opremanje te infrastrukturne promjene. Od početka radova na proljeće do nove školske godine u rujnu, škola je bila potpuno opremljena – čineći ih viceprvacima u Hrvatskoj u izvedbi radova.

– Ovaj nam je program omogućio dodatna sredstva, približno 300 tisuća eura, koja smo utrošili na sve ono što je trebalo zamijeniti u samoj školi. Izvedeno je dosta radova, ponajviše u matičnoj školi jer od pet područnih škola, četiri su nove ili obnovljene i nisu zahtijevale veća infrastrukturna ulaganja. U matičnoj školi renovirani su sanitarni čvorovi za djecu, promijenjene pločice i unutarnja stolarija, školska kuhinja opremljena je novim aparatima – prepričava Simeunović, zahvalivši se Virovitičko-podravskoj županiji, osnivaču škole preko kojeg je išla javna nabava.

– Također, klimatizirane su sve učionice, tako da više nemamo ni problema s vrućinom. Nabavljeni su pametni ekrani kako u matičnoj, tako i u područnim školama. Cijela je škola dobila novi namještaj, od klupa i stolica, do novih ploča i panoa. Svako dijete ima zasebni tablet, a u učionici je i razredno računalo, pisač te plastifikator. Tu su i ormarići, trosjedi, taburei i vreće za sjedanje pod odmorom… Naposljetku, kupljeno je puno sportske opreme jer cjelodnevna škola zahtjeva rekreativne pauze, a na hodnicima možete vidjeti i stolove za stolni tenis kako bi se djeca zabavila tijekom odmora – ističe ravnateljica.

U školi su zaposlena i tri kineziologa, a došlo je i do povećanja satnice za spremačice. Iako su područne škole većinom nove i ne zahtijevaju adaptacije, za iste su navaljeni preklopni stolovi za ručanje kako bi sva djeca imala jednake uvjete za prehranu, a zaposlene su i dodatne kuharice. Ukus i kvalitetu školskih obroka, kao i organizaciju svakodnevnog odvoženja kuhane hrane u područne škole, pohvaljuju i učitelji i djeca.

– Pohvaljujem naše kuharice koje nam spremaju kuhanu hranu jer volim jesti variva i juhe – govori nam djevojčica Laura.

Četvrtaši Matej i Laura dijele zadovoljstvo cjelodnevnom školom. Nemaju puno zadaće i ostane im dovoljno vremena za odmor i igru, kažu. Ipak, eksperimentalni program zahtijevao je određenu prilagodbu.

– Voljela sam ići popodne u školu i kada sam čula da prelazimo u jutarnju smjenu, razočarala sam se. Sada kada gledam, bolje mi je ovako. Imam dovoljno vremena poslije škole za druženje s obitelji i prijateljima, a stignem i na sve aktivnosti – dodala je Laura.

U cjelodnevnoj školi, kao i školskom meniju, uživa i dječak Matej. 

– Fino jedemo, a najdraži su mi „dinosaurići“, kečap i riža – otkriva nam ovaj dječak koji, uz super klopu, uživa u Prirodi i društvu, kao i školi nogometa.

ISKUSTVO RODITELJA

Da ovaj eksperimentalni program ne podrazumijeva cjelodnevni boravak djece u školi potvrđuje i Monika Poslek, majka prethodno spomenute djevojčice Laure. Kao roditelji koji su „od jutra do sutra“ zaposleni, zadovoljni su što im dijete najveći dio obveza odradi upravo u školi. 

– Kada smo dobili informaciju da škola kreće u program cjelodnevnog školovanja, prva reakcija nas roditelja bila je: „Ajme, cijeli dan u školi“. Kada će stići obaviti sve druge aktivnosti? Kako ćemo se mi roditelji u to sve uspjeti uglaviti? Hoćemo li uspjeti s njima odraditi sve zadaće? Sva ta pitanja bila su rezultat slabe informiranosti, ali u konačnici – djeca nisu puno duže u školi nego što su bila prije – govori majka, dodavši kako nije primijetila da je njeno dijete preopterećeno školskim obvezama.

Djeca u školi dobivaju doručak i ručak, što je uveliko olakšalo situaciju roditeljima koji rade do 15 ili 16 sati, ali i uklonilo dodatnu strepnju hoće li si dijete moći samo uzeti za jest te je li sve prošlo u redu. Kada izuzmete taj strah, već ste slobodniji i ležerniji, kaže nam ova majka.

– Drugo veliko olakšanje jesu zadaće. Mi kao roditelji možemo pomoći djeci, uskočiti, pročitati ili s njima ponavljati kod kuće. Međutim, kada djeca dobiju stručnu i kvalitetnu pomoć od onih koji su obučeni za to, to nam puno znači – objašnjava Monika, ističući da ni nisu roditelji dobri u svemu, ponajprije zbog drugačijeg obrazovanja tada i sada.

POTICANJE SAMOSTALNOSTI

Najveće olakšanje ova majka vidi u činjenici da njeno dijete napreduje i samostalno obavlja školske obveze.

– Ovim projektom djeca ostavljaju radne bilježnice i zbirke u školi. Moram priznati da me u početku bilo jako strah toga jer sam „control freak“ i nisam bila sigurna koliko će toga uspjeti riješiti u školi. I prije je sama doma radila zadaću, ali uvijek smo suprug ili ja bili tu da pregledamo sve, a sada toga nema – govori Monika, otkrivajući jedan neobičan detalj.

– Kada je to krenulo, peti dan škole naručila sam nove knjige, zbirke i radne bilježnice „za doma“, kako bih mogla pratiti situaciju. U konačnici smo ih otvorili svega tri puta jer smo uvidjeli kako dijete zaista sve uspije pohvatati u školi – sa smiješkom se prisjeća.

Monikinog šestogodišnjeg sina nagodinu također čeka cjelodnevna škola, ali ova majka ne brine. Pozitivno iskustvo kćeri reflektira se i na mlađeg brata, pa veselje skorašnjeg polaska u školu ne izostaje – gdje će ga dočekati učiteljica Anita koja je prethodne četiri godine poučavala stariju sestru.  

Jedan od ključnih ciljeva cjelodnevne škole jest da svako dijete ima jednake uvjete obrazovanja i školovanja, neovisno o socijalnom statusu i financijskim mogućnostima roditelja. Djecu se potiče da uče kroz pokret i veliki dio ovog novog koncepta nastave bazira se upravo na praktičnim aktivnostima koje za posljedicu imaju iskustveno učenje, objašnjava nam pedagoginja Ema Zelembrz.
Svaki je početak težak, kaže, ali sada kada imaju iskustvo prve godine implementacije programa i „kostur“ po kojemu rade, provođenje ovog eksperimentalnog programa znatno je olakšan.

– Vjerujem da će ideja cjelodnevne škole zaživjeti. Puno je pozitivnih promjena, ali i onih na kojima još treba raditi. Upravo zato smo u ovom „eksperimentu“, da probamo sve mogućnosti i nađemo najbolji način organizacije nastave u hrvatskim školama – završava ravnateljica.

(icv.hr, dj, foto: D. Jagarinec)