Kako se je nekada u Bušetini slavio Uskrs? Ispričala nam je Marica Široki, Slavica Novosel i Marica Mikolčić

Svi ćemo se složiti da su naši stari, bake i djedovi, sve blagdane, pa i Uskrs obilježavali uz običaje koji danas polako odlaze u zaborav. Kršćanske proslave tada su imale značajniju ulogu nego što to imaju danas.

Uskrs je najveći blagdan kršćanstva koji nosi snažnu simboliku novog života i novog početka. O tradicionalnim uskrsnim običajima razgovarali smo sa Slavicom Novosel, Maricom Mikolčić i Maricom Široki iz Bušetine koje i danas čvrsto drže do tradicije i običaja njihovog kraja.

Nakon šarenila i raskoši fašnika slijedi Pepelnica ili Čista srijeda, početak korizme, kojom za kršćane počinje razdoblje posta i molitve, pročišćavanja i uzdržavanja od obilja.

– Fašnik je bio muški, a Pepelnica ženski imendan. Tako su se nekada samo žene, najviše one mlađe, oblačile u bijelo i posjećivale obitelj, rodbinu i susjede te ih posipavale pepelom. Imale su i košaru pa su im ukućani darovali jaja ili nešto sitno iz kuće – kaže nam Slavica Novosel, a Marica Mikolčić dodaje kako se taj dan s pepelom pralo posuđe i rublje.

– Posuđe od jela bi se s pepelom opkuhalo u kotlu kako bi se očistilo od masti jer se od toga dana pa sve do Uskrsa nije smjela jesti masna hrana. Pepelom se pralo i rublje, i to tako da se u velike kace stavljao red rublja pa se posipalo pepelom i tako sve dok se kaca nije napunila. Nakon toga se išlo na misu, a tek kasnije se rublje ispiralo – dodaje Marica M.

U razdoblju korizme, s obzirom na to da traju post i nemrs te činjenicu da su tih dana zimske zalihe hrane bile pri kraju, jela su se skromnija jela i posne slastice. Iznimno se poštivao post i nemrs, pa su ih se pridržavali srijedom, petkom i subotom, a meso se čuvalo za nedjeljni ručak. 

– Nekada se nije puno imalo, a za vrijeme korizme se uistinu poštivao post i nemrs, ni mi kao djeca, ni naši roditelji nisu puno jeli u korizmi. Nedjeljom se najviše jelo meso, ali ni njega nije bilo puno. Većinom se jela neka domaća tjestenina, prosta pogača, mlinci pečeni na štednjaku, placke od krumpira i slično – objašnjava nam Marica M.

Također, u vrijeme korizme nikada nje bilo svatova, ali ni nikakvih zabava, nije se slušao radio, ali ni kasnije gledao televizor. Poštivalo se vrijeme pokore i redovito se išlo na misu i križni put.

– U korizmi se obavezno nosilo crno ili tamna boja, kroz cijelu korizmu osim na Josipovo, 19. ožujka i na Blagovijest, 25. ožujka smjelo se nositi šareno, ali obavezno uz crnu maramu. Mi smo se sve dosta mlade udale, ali smo isto morale svaki dan nositi crnu maramu. Recimo nekada se nije imalo svega kako se sada ima, pa smo staro platno bojile u crno to je bila za svaki dan marama, a jedna svilena je bila za nedjeljnu misu – kaže Marica M.

– Isto tako nosile su se i narodne nošnje. Recimo cijela narodna nošnja podsuknja, suknja i košulja su bile bijele, ali crna marama, fertun i crni kaputi su bili obavezni. Uvijek se pazilo i uvijek se poštivalo da je korizma u crnom, pogotovo na Veliki petak i na Cvjetnu nedjelju, muka i smrt Isusova. Na Veliku subotu navečer u crkvi već se mogla bilo koja druga boja obući, a isto tako i na Uskrs. Ali isto tako, nekad se nije puno imalo pa je recimo jedna imala kaput za crkvu druga nije, pa smo se mijenjale kad će koja ići u crkvu – kaže Marica Široki.

Cvjetnica ili Cvjetna nedjelja, koja se slavi u nedjelju prije Uskrsa, također je imala svoje običaje, od kojih je do danas samo dio njih sačuvan. 

– Na Cvjetnu nedjelju, kako je i običaj, nosile su se grane na blagoslov. Nekada nije bilo maslinovih grančica kod nas kao danas, nego smo nosili mlade vrbove grane ili grane od cica mace jer je zima nekad dugo trajala i onda su one recimo bile u punom cvatu. Sudjelovali smo u procesiji oko crkve i potom se na misi redovito pjevala Isusova Muka – kaže nam Slavica.

Dani koji slijede nakon Cvjetnice su dani kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja. I danas na Veliki četvrtak prestaju zvoniti crkvena zvona sve do crkvenog bdijenja u večernjim satima Velike subote. Ulaskom u Veliki tjedan započinju pripreme za nadolazeći Uskrs. Tako se od Velikog četvrtka pa sve do nakon Uskrsa nije ništa radilo na zemlji, a te dane su obavezno sudjelovali na obredima u crkvama.

– Na Veliki petak i dopodne na Veliku subotu se postilo, odnosno nije se skoro ništa jelo. Kod nas u selu nisu bili obredi nego se moralo ići u Viroviticu. Tek su kasnije, nakon što su došli automobili, svećenici dolazili u našu crkvu i održavali obrede – ističe Slavica.

– Za Uskrs se posebno čuvalo meso, onaj tko je imao, većinom se jela guska. Naravno, nakon doručka, svi smo išli na misu, a nakon mise smo znali i otplesati kolo uz pjesmu, prvi put nakon korizmenog razdoblja. Uskrsni stol je bio pun domaće hrane, a po selima je tako i danas, od domaćeg kruha, mesa, povrća. Ukrsni stol mora biti bogat jer slavimo uskrsnuće, novi život – kaže Marica M.

Iako dio ove tradicije polako odlazi u zaborav, Uskrs i dalje ostaje najvažniji blagdan Katolika i blagdan u kojemu se naglašava zajedništvo s obitelji. 

(www.icv.hr, ib; Foto: I. Barčan)