Kada dolazite u selo Vukosavljevicu u općini Špišić Bukovica, ne možete „promašiti“ obiteljsku kuću tamošnjeg starosjedioca, 69-godišnjeg Đuru Komara. Za to postoje dva dobra razloga. Prvi je, što je njegova kuća prva na koju će te naići kada pređete željezničku prugu i uputite se u selo, a druga je što je Đuro bio dugogodišnji djelatnik u tadašnjoj vukosavljevačkoj „Kooperaciji“, poznati poljoprivrednik i vinar, dugogodišnji predsjednik, a sada počasni predsjednik DVD-a Vukosavljevica i napose vedar i srdačan domaćin kod kojeg se svatko osjeća kao kod svoje kuće.

U mirovini je već 14 godina, ne zbog godina nego zbog bolesti koja ga nije poštedjela u najboljim godinama, no Đuro je već na početku odlučio da se neće prepustiti bolesti, nego i dalje raditi koliko god to može. Iako mu je lijeva strana tijela oduzeta, Đuro maksimalno upotrebljava onu desnu stranu i uz pomoć štake čuda stvara, a jedno od Đurinih „čuda“ je i mali privatni muzej starina, na što nas je naputio njegov mještanin, načelnik općine Špišić Bukovica Hrvoje Miler.

I tako, uputili smo se u Vukosavljevicu, a na vratima nas je dočekala Đurina kćer Đurđica koja nas je upoznala i s drugim članovima obitelji, svojim suprugom Robertom, sestrom Martinom i njenim suprugom Stipom koji su Đuri uvijek pri ruci da bilo što zatreba;

– Značajna mi je njihova pomoć jer ipak uglavnom se bavimo poljoprivredom – odmah ih je pohvalio djed Đuro te se prisjetio nekih ranijih dana.

– Nekada kada me zdravlje bolje služilo, cijeli dan sam bio u pogonu, radio na zemlji, u vinogradu, bio aktivan u vatrogascima, plus posao u Kooperaciji u Vukosavljevici. Malo tko nije bio kod mene doma jer oduvijek sam se volio družiti s ljudima, sklapati poznanstva i gledati kako guštaju vino iz mog podruma. Danas zbog bolesti baš i ne mogu trčati selom i penjati se po ljestvama, ali ostao mi je onaj dio dobre volje i kolike tolike pokretljivosti, što maksimalno i iskorištavam, a da bih upotpunio svoj sadržaj, prije nekoliko godina aktivno sam počeo skupljati starine. Velim aktivno, jer neke od svojih eksponata nabavio sam već odavno, poput preše za prešanje grožđa koja je stara nekoliko stotina godina i koja zauzima posebno mjesto u mom dvorištu – rekao nam je Đuro i odmah nas proveo svojim velikim dvorištem gdje je u namjenskim prostorijama i van njih izloženo nekoliko stotina starina.

Neke stare pedesetak, a neke i više stotina godina.

– Nema čega nema, a većinom su to predmeti koji su korišteni na seoskim imanjima; napomenuo nam je Đuro te izdvojio nekoliko njemu dragih predmeta.

– Teško mi je reći koji su mi od njih najdraži, jer svi su mi podjednako dragi. Svaki od njih ima svoju povijest i naravno priču koju bi vjerojatno lako mogao ispričati njegov prvi vlasnik, no to je ipak nemoguće, jer radi se o starim predmetima čiji su vlasnici odavno umrli. Jedan od mojih zanimljivijih predmeta je neobično glazbalo kojeg od milja zovem „Ciganka“. Radi se o prutu na kojeg je montiran manji bubanj, def i mala činela. Dakle mogli bi to pripisati nekoj udaraljci, tamo nekog seoskog glazbenog sastava koji je uveseljavao mještane povodom raznih veselih priredbi. Osim tog imam kolekciju starih alata za obradu drveta i kože, razne vrste posuđa, preslica, tkalačkih stanova i drugih potrepština. Naravno, tu su i neizostavne bačve, berbaške potrepštine te puno stvari koje su ljudima služile za obavljanje svakodnevnih poslova.

Ima tu i starih slika i fotografija, čak i raznih kofera, pisaćih mašina, kolske opreme, hamova, dijelova namještaja, stari radio prijemnika, glačala i tko zna što sve ne. Neki od tih predmeta su iz naše kuće, neke od njih sam nabavio na „buvljaku“ u Virovitici, a veliki dio je od mojih mještana, ali i mještana iz Pitomače, Turnašice, Sedlarice, Špišić Bukovice, Lozana, pa čak i Vaške. Neke od njih nisam morao restaurirati, a mnoge od njih jesam, zato što ih je „zub vremena“ dobro načeo. Važno mi je da učinim to tako da ostane izgled i duh starine, jer inače nema smisla. Trenutno radim na jednoj staroj kolijevci koja će također naći mjesto u mom Muzeju starina, kako sam dao naziv ovom svom povijesnom kutku – rekao nam je Đuro, meštar od starine i drag domaćin čija su vrata otvorena svim ljudima dobre volje koji žele podijeliti sjećanje na neke davne dane i običaje, ali i sve one mlađe koji nešto žele naučiti, jer uz razgledavanje predmeta, sve što ih zanima mogu dobiti iz „prve ruke“ od vlasnika Đure.

– Bilo bi mi drago da ljudi dođu u moj muzej i vide što ovdje ima, ali također i da nakon tog sjednemo i uz kavu popričamo o svemu i svačemu. A tko zna, možda netko od njih na svom tavanu ili u podrumu ima neki stari predmet koji mu ne treba. U mom prostoru ima mjesta za sve, a ako i ne bude bilo, proširiti ću ga, jer i dalje namjeravam skupljati stare stvari. To mi je ljubav i rekreacija, a primjećujem da sam time zainteresirao i svoju obitelj pa mi i oni često puta donesu neki stari predmet.

U mojim godinama lijepo je to da si okružen stvarima koje su puno starije od tebe pa se onda ni ti ne osjećaš star – kroz smijeh nam je na kraju razgovora dobacio ovaj uvijek raspoložen i drag čovjek, umirovljenik Đuro Komar iz Vukosavljevice.

(www.icv.hr, bs)