Danas kada živimo ubrzanim načinom života i kada uspijemo uloviti mrvicu vremena za sebe obično ga provedemo ispred televizije gledajući omiljenu seriju ili film. No, naše bake i djedovi svoje ‘zimsko’ slobodno vrijeme provodili su kreativno, izrađivali su goblene, ali i ostale ručne radove poput stolnjaka, ručnika, majica i slično. 

Ručni radovi oduvijek se povezivali sa ženskim rukama, no ne znači da muškarci nisu bili vješti u tome. Petar Franić (85) iz Bušetine upravo je jedan od muškaraca koji je vrlo vješt u izradi wiehlerovih goblena koje rijetko tko radi. Sa suprugom Zdenkom (74) koja, osim što radi goblene, također i našivava, hekla i plete te tako izrađuje prekrasne ručne radove koje rijetko gdje danas možemo pronaći.

Rođeni Ličanin za vrijeme rata doselio se u selo Slovinska Kovačnica kod Bjelovara gdje je završio školu, bio u internatu u Bjelovaru, a u Velikom Grđevcu je izučio zanat. Tijekom godina svašta je radio, bio je sluga, šegrt, remenar i poštar sve do 1958. godine kada je otišao u vojsku koja je bila „presudna“ za izradu goblena.

– Kada sam završio školu poslali su me na granicu dolje na Kosovo. Tamo sam bio četiri i pol godine pa su me premjestili u Srbiju. Bio sam u gradu Valjevu i tamo sam se sprijateljio s tri obitelji. Jedna žena tamo je imala sestru u Njemačkoj i otišla je k sestri, tamo je ona radila i tamo je ona vidjela te goblene. Kada se vratila donijela ih je i počela izrađivati, ali se nije baš snalazila u tim shemama. Gledao sam kako ona to radi, ustvari kako se muči. Tada sam joj predložio da ona meni to proda i da ja to probam raditi. Isprva nije htjela prodati, ali je ipak prodala i brzo sam ja to polovio te sam tako počeo raditi goblene. I od tada nikad nije bilo platno bez slike, uvijek je na tome nešto bilo i uvijek sam radio – ispričao nam je Pero, kako ga od milja zovu u selu, a njegovih goblena ima po cijelom svijetu od Australije do Amerike.

U svojoj preciznosti i strpljivosti, Pero od 1972. godine izrađuje goblene, a tijekom godina, kaže, ne pamti koliko ih je izradio. Wiehlerovi gobleni izrađuju se po posebnim shemama koje nisu utisnute na platno, s dva različita boda i mnoštvo različitih konaca.

Ono što je potrebno za izradu jednog goblena, objašnjava Pero, je platno, shema, konac, igla, velika koncentracija i strpljivost.

– Gobleni se uvijek vezu od sredine, ili glavnog motiva, tako činite red u vašem radu i bit će jednostavnije da što točnije i preciznije završite rad. Veze se uvijek u istom pravcu i važno je poštovati granice među bojama i nijansama – kaže Pero.

– Uzme se platno, ostave se dvije prazne kocke sa svake strane da se može uramiti, a u ostatku platna izmjeriš koliko ti treba biti veličina slike. Svaka shema za goblen ima određene znakove i svaki taj znak ima svoju boju i sve je to ucrtano u shemu. Svaka shema je različite veličine, zavisi kakvu kupite jer ne možete sami odrediti veličinu slike. Platno za goblene je isto iskockano kao shema i samo se radi po redu kako je koji znak, tako ide i određena boja. Negdje ide cijela kocka istog znaka, negdje pola zavisi kako je iscrtana shema. Uzmeš iglu i konac po znaku i boji kako je određeno u shemu. Mora se dobro paziti i dobro odrediti da bi slika dobro ispala i tako se počne raditi goblen – objašnjava nam Pero te dodaje kako za izradu goblena treba dosta vremena bez obzira na njegovu veličinu jer se treba raditi polako i precizno.

– Za izradu goblena treba puno vremena, to ide sporo. Ja radim sa dvije ruke, lijeva ruka je gore a desna dolje pa to ide malo brže, ali većina njih radi sa jednom pa to ide sporo. Mora se dobro paziti da se prvi znak dobro postavi i onda na njega samo nadograđuješ – dodaje.

Osim što uživa u izradi goblena isto tako voli provoditi vrijeme u svojem voćnjaku, odnosno na svojem gruntu. Kako nam kaže, životna želja mu je bila da kada ode u mirovinu vratiti se na selo i uživati u blagodatima sela, pa su se tako on i Zdenka u njezinu rodnu kuću u Bušetini doselili prije 28 godina.

– Živjeli smo u Zagrebu i kada smo otišli u mirovinu, Zdenkina majka se razboljela i došla je k nama. No to nije funkcioniralo u stanu i tada sam predložio da se preselimo ovdje u Bušetinu, u njihov rodni kraj – kaže nam Pero.

– Rođena sam baš u kući u kojoj trenutno živimo. Krenula sam prvo u gimnaziju, pa sam se premjestila u Zagreb u ekonomsku školu i tamo sam se udala. U Zagrebu sam bila do 1993. godine, mi smo se vratili ovdje, a djeca su ostala u Zagrebu. Sada smo dovoljno stari da više ništa ne želimo raditi nego ručni rad jer nas to opušta i tako si skratimo vrijeme, osobito preko zime – kaže Zdenka te kaže kako je još u školi naučila šivati i našivavati, a heklati ju je naučila svekrva.

– Sve to radi se po mustri, osim goblena naravno oni imaju svoju shemu. Ali našivavanje i heklanje se radi po mustri pa tako ja znam iz raznih časopisa koje sam prije kupovala izvući neku mustru ili kako su nekada žene jedna od druge precrtavale mustre. Nisam fokusirana samo na jedan stolnjak nego ih radim više od jednom i tako pomalo radim na svakome kako mogu i kada imam vremena – dodaje Zdenka.

Duge zimske večeri Petar i Zdenka provode uživajući raditi ono što najviše vole, pa tako ističu da iako su u mirovini, stalno su zaposleni jer bilo kakva izrada ručnog rada jednostavno im je kao terapija. Do prije par godina su imali životinje, a danas uživaju sa svoje dvije mačke i psom do prvih toplijih dana kada će moći uživati i u svojem voćnjaku.

– Iako smo u mirovini, mi smo stalno zaposleni. To nam je jednostavno uživancija i način opuštanja. Susjeda mi je znala reći da što toliko radim taj ručni rad netko će noge brisati u njega. Meni je zadovoljstvo to raditi, ne zato što mi treba, nego zato što me to zanima – kaže Zdenka.

– Mislim da za ljude odnosno penzionere koji su još relativno zdravi da je život ovako kako mi živimo na selu, da je terapija. Mi smo do prije par godina imali životinje, sada samo imamo mačke i psa, a isto tako imamo i voćnjak pa smo s time okupirani. Jedino mi je sada teško kositi, ali pomalo i to uspijem – nadovezuje se Pero..

Ljubav prema selu i ručnim radovima u njihovim srcima još uvijek je velika. Na odlasku sa osmijehom na licu Pero nam je uputio jedan savjet „Ako imaš sloge, volje, ako voliš to onda možeš postići puno”.

(www.icv.hr, ib, Foto: I. Barčan)