U žurbi života često zaboravimo neke dragocjene trenutke posvećene malim svakodnevnim stvarima kao što su, primjerice, užitak u mirisu i okusu tek ispečenog kruha. Kao djeca znali smo se putem do škole zadržavati ispred pekara gdje su jutra mirisala na svježi, tek pečeni kruh s hrskavom koricom. Naši stari često su znali reći da je toliko ukusan da ti uz njega ne treba ništa drugo. Oni stariji sjetit će se da je često tako i bilo, da su djeca hodala po ulici sa štrucom kruha koju su, onako, noseći je ispod ruke, otkidali i trpali u usta.
Na te uspomene podsjeća pekarska obitelj Pokupić iz Vukosavljevice, iz čije se pekare cijelim mjestom širi miris svježe pečenih, hrskavih i mekanih proizvoda poput kruha, peciva…

Josip i Mara otvorili su svoj obrt 1970. godine, procijenivši da se isplati uložiti u pekaru koja je tada bila najvažnija „trgovina“ u mjestu, a danas ljubav prema pekarstvu nastavlja sin Zdravko i troje zaposlenih. Budući da pekara u mirovini Josipa i njegovu obitelj znaju svi u ovom kraju, pa i šire, zamolili smo ih da s nama podijele uspomene na pola stoljeća svoje pekarske obitelji.

– Moji roditelji bavili su se poljoprivredom. Kada sam odlučio postati pekar, krenuo sam kao šegrt kod izvjesnog pekara Čičina u Pitomači, a nakon toga otišao sam u Zagreb gdje sam se školovao i radio. Slijedio je potom odlazak u vojsku, a nakon toga odlučio sam uzeti prostor u Bušetini u najam i tamo otvoriti svoju prvu pekaru – sjeća se Josip, koji kaže kako je početak bio poseban, ali i skup zbog najma. Ubrzo je preuzeo pekaru u Turnašici nakon što se jedan drugi pekar prestao baviti poslom. No, srce, ali i drugi razlozi vukli su ga kući pa je na kraju podvukao crtu i zaključio da se ipak vraća Vukosavljevici.

I tako je danas već pola stoljeća pekar u svome kraju, uz glavnu uzdanicu i suradnicu, suprugu Maru. I ona dolazi iz obitelji poljoprivrednika, posao joj nije stran, a uz pekarsku dužnost godinama je uspješno držala i drugo – tri ugla kuće.

VJENČANIM DAROVIMA KUPILI PEKARSKE STROJEVE

– Život tada nije bio ni bajan ni sjajan. Radili smo od jutra do sutra, a osim pekare bavili smo se i uzgojem duhana. Bilo je to iz pekare u polje i obrnuto, ali unatoč svemu bilo je volje i snage jer smo bili mladi – prisjetila se Mara.

Od duhana se moglo lijepo živjeti, kažu nam supružnici, ali kako je vrijeme odmicalo, duhan je za većinu manjih poljoprivrednika postao neisplativ.

– Uvijek smo razmišljali unaprijed, pa smo i novac koji smo zaradili u svatovima i ostalu ušteđevinu uložili u pekarske strojeve koje smo kupili u Zagrebu. Iako su bili polovni, bili su za tadašnje vrijeme vrlo skupi. Srećom novac nam se brzo vratio. Red ispred naše pekare bio je do pola sela – malo u šali, malo ozbiljno kaže Josip, prisjetivši se da su tada dnevno prodavali više od 600 kilograma kruha.

– To je bila normalna brojka. Početkom sedamdesetih nije bilo trgovina mješovitom robom, a da ne govorimo o većim trgovinama. Pekara je tada bilo u svakom mjestu. Neki ljudi pekli su sami kruh u svom domaćinstvu, no većina ga je ipak kupovala pa su kod nas dolazili i iz drugih naselja – rekao je Josip.

Iskusan pekar zna razliku između dobrog kruha i onog koji to nije. Josip kaže kako sve ovisi prije svega o kvalitetnom brašnu, a zatim i o samom načinu pripreme.

– Kupovali smo uglavnom pšenično brašno iz tadašnjeg mlina u Starom Gradcu, bilo je to vrlo kvalitetno i dobro brašno. Tajna dobrog kruha bila je u dizanju kvasca. On se nekada obavezno stavljao u kruh. Trebalo je tri sata čekati da se kvasac digne, a tek onda ići u daljnji postupak. Sve je moralo ići „kao po špagi“, od kombinacije sastojaka do trenutka kada se oblikovano tijesto stavlja u peć – kaže pekar Josip, napomenuvši kako je svaka štruca bila važna.

SAN KAO LUKSUZ

Godine koje su uslijedile donijele su pekarstvu brojne promjene: masovnost proizvodnje, brzinu, veći raspon proizvoda. Zahvaljujući dodatku vitamina C cjelokupni postupak proizvodnje je postao kraći, no oni koji žele svjež i ukusan kruh moraju znati da se i dalje oko njega treba dobrano pomučiti, kaže nam naš sugovornik.

– Mi nismo ovisni o količini i stoga ne trebamo raditi brzo. Sada prodamo oko 400 kilograma kruha dnevno, čime smo zadovoljni. Otkako smo supruga i ja u mirovini, uglavnom nadgledamo proizvodnju i prodaju – u pekari imamo troje vrlo vrijednih zaposlenika, naših sumještana. Osim toga, tu je i moj sin Zdravko na kojeg danas glasi pekara i koji je ‘glavni i odgovorni’. No, iako ima i pekaru i voćarstvo kojim se bavi, mislim da još nema iza sebe toliko neprospavanih noći kao mi – rekao je kroz smijeh Josip, dodavši da on i supruga Mara nikada neće znati koliko su noći zamijenili za dane, radeći i u pekari, poljoprivredi… Spavali su, kaže, rijetko kada ‘u komadu’ , nadoknadili noć tijekom dana. San je bio luksuz. Nažalost sve su to kasnije osjetili na svojoj koži.

– Pekarstvom sam se na kraju morao prestati baviti nakon srčanog udara. Ugradili su mi premosnicu, a poslije sam doživio i moždani udar. Očito mi je život poručio da trebam „stati na loptu“ – o pouci koju je izvukao iz prošlosti kaže nam naš sugovornik. Ni danas ne miruje, iako je u zasluženoj mirovini. No, u tome što sada radi, više uživa nego što se brine. Riječ je o pčelarstvu.

– Najčešći nam je med od bagrema. Nekada ga je bilo u izobilju jer su bile dobre pčelarske godine, no sada, posebice unazad pet godina, pčelarske su godine sve slabije. Za pčelare su vremenske prilike sve lošije i daleko je to od idealnog. No, pčelarstvo je moj hobi, med koji dobijemo ne mjerim u tonama, već u teglama i za nas je to dosta. Važno je da me pčelarstvo opušta, što je za moje zdravlje itekako važno – o prioritetima u životu zaključuje Josip.

(www.icv.hr, bs)