Nakon 20-ak godina „skrivanja“, nošnje koje su simbol lokalne tradicije ponovno su srce kulturne baštine. Riječ je tradicionalnim nošnjama Špišić Bukovice koju su nekad nosili plesači kulturno umjetničkih društava, a koje su godinama bile „zarobljene“ u obiteljskom domu bivšeg predsjednika lokalnog KUD-a.

Oko nošnji se vodio i neuspješan spor, a kad je, tek nakon smrti predsjednika vraćena kamo i pripada, društvu, bila je neprepoznatljiva, zbog prljavštine i zapuštenosti. Brigu za nošnju preuzela je Vesna Posavac, hrabra čuvarica tradicije, kada je došla na čelo KUD-a „Seljačka sloga“ i preuzela odgovornost za obnovu ovih dragocjenih komada.

ČEKALE PRILIKU 20 GODINA

-Kada su nakon 13 godina, koliko su stajale u ormarima, konačno donesene u prostoriju KUD-a, ondje su, u vrećama ostale još 7 godina. Općina Špišić Bukovica željela ih je spasiti kemijskim čišćenjem, no u čistionici su rekli da je to nemoguće. Kada sam preuzela „Slogu“, odlučila sam sve te dragocjene komade pokušati spasiti, na stari, domaći način.

Nosila sam ih doma, jednu po jednu vreću i prala, kuhala u loncu, uz pomoć raznih sredstava borila sam se protiv mrlja i prljavštine. Rukavice i maska bili su neophodni. Reći ću samo da je voda u kojoj sam ih kuhala na kraju postala crna, a nošnje su nakon čišćenja postale neprepoznatljive – prisjeća se predsjednica, opisujući izazove s kojima se suočila u procesu obnove.

Nakon što ih je uspjela spasiti, uz minimalna oštećenja, trebalo ih je ponovno staviti u funkciju kako bi ih plesači mogli nositi. Stoga je Vesna morala naučiti tradicionalni postupak koji se koristi za očuvanje i pripremu narodnih nošnji – šnitanje. U tome, kao i svim drugim tajnama očuvanja nošnji naučila ju je iskusna Vera Marčeta.

-Vera Marčeta, s neizmjernim zanimanjem za tradicionalne nošnje, bila mi je mentorica. Zahvaljujući njezinoj strpljivosti i stručnosti, naučila sam sve što je potrebno – od osnovnih tehnika šnitanja do suštine očuvanja – istaknula je V. Posavac.

RUČNO FALDANJE

Šnitanje zahtijeva pažnju, vještinu i posvećenost. Tkanina se prvo pere, suši, pegla, a zatim pažljivo složi na stol. Svaka „faldica“ se ručno oblikuje, a zatim se tkanina ponovno suši i to na suncu.

-Prvo šnitanje sam ponavljala čak 4 do 5 puta dok nisam postala vještija. Sada šnitam nošnje za sve naše plesače, to je moj zadatak. Nošnje se peru ovisno o tome koliko često imamo nastupe, ali obično to bude dva puta godišnje. Plesači ih operu sami, a zatim ih donesu meni, na daljnje šnitanje – kaže Vesna ističući složenost procesa. On ovisi o debljini veza – za jednu rubaču, na primjer, treba joj oko 25 minuta.

Danas, nošnje koje su spašene od zaborava koriste se u kulturnim događajima. Vesna se brine za njih s ljubavlju i strpljenjem, pokazujući duboko poštovanje prema tradiciji koju je uspjela oživjeti. Važno je napomenuti da čak 70 posto ukupne ženske nošnje koju Seljačka sloga danas ima, potječe upravo iz obnovljenih i spašenih komada koji su „oživjeli“ zahvaljujući vrijednosti koje je u njima prepoznala naša sugovornica.

(icv.hr, žđl, Foto: Ž. Đaković Leš, privatni arhiv)