Je li vam se ikad dogodilo zbog produkta nečijeg talenta (i ruku) jednostavno ostanete bez riječi? O čemu god da se radilo – slici, skulpturi, nakitu ili npr. torti, čudesno je u fizičkom obliku vidjeti rezultat apstrakcije koja je ljudski talent. Naročito ako vi sami nemate smisla za „opipljivu“ kreativnost pa vam je  domet npr. slikarstva kuća u jednom potezu (koja uvijek bude „nahero“).

Upravo to se piscu ovih redaka dogodilo kada su se njegove, odnosno njene smeđe oči susrele s radovima rođene Pitomačanke Klare Vitković. Dovoljan je jedan pogled na bilo koji Klarin crtež da gledatelj počne svoj vid, ali i razum, dovoditi u pitanje, kao i postavljati veliki broj pitanja poput „Je li to fotografija? Kako je moguće da je „to“ nacrtano? Nije moguće, zar ne? Je li ta slika živa?“ U našu obranu, nismo rekli da su sva pitanja smislena.

Nakon ugodnog razgovora sa simpatičnom Klarom koja nas je ugostila u svom domu u Pitomači i nakon osobne „inspekcije“ njenih radova (za koje smo zaključili da ne, nisu živi), nevjerojatno je za povjerovati da takav talent postoji, i to u našoj neposrednoj blizini.

Klarina priča započela je u Knjižnici i čitaonici Pitomača kada se renomirani profesionalni slikar Ivan Lovreković „potužio“ Klarinoj majci Slavici, koja je radila u knjižnici, da nema prostor u kojem bi vodio svoje likovne radionice. Slavica Vitković predložila je kao mjesto održavanja likovnih radionica upravo knjižnicu te je na iste povela i svoju Klaru, koja je tada bila osnovnoškolka.

– Prije toga sam „crtkarala“ i nisam znala ni smatrala da imam talenta. Krenula sam na tečaj i na njemu su se učile razne tehnike, od ulja na platnu i boja do olovke i ugljena. Profesor Lovreković je rekao mojoj mami da mu se čini da imam talent za crtanje, da se ističem od drugih. Ja osobno nisam imala osjećaj da tako nešto leži u meni. To je kao kad nekom kažeš da lijepo pjeva, toj osobi je to normalno „stanje“. Tako je i meni bilo s crtanjem, nesvjesno je to – ramenima sliježe Klara kojoj je pitomačka knjižnica, kako se čini, odigrala veliku ulogu u životu.

CRTANJE IZVAN LINIJA, ŽIVOT IZVAN KALUPA

Naime, nekoliko godina nakon profesora Ivana Lovrekovića, u Knjižnicu i čitaonicu Pitomača došla je djevojka koja je završila četverogodišnju strukovnu Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok te Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. S obzirom na prirodni talent svoje kćeri, Slavica Vitković joj je rekla da njena Klara završava osnovnu školu. Zahvaljujući tom susretu i pripremama za srednju školu koje su uslijedile, Klara je upisala i završila upravo Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, smjer grafički dizajner te upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, grafički odsjek.

– Proces upisa na Akademiju likovnih umjetnosti je jako stresan. Traje četiri dana, od kojih se tri crtaju akt, mrtva priroda i nešto po želji. Akademiju sam upisala „od prve“ ali sam na trećoj godini shvatila da me ona toliko ne zanima. Na Akademiji likovnih umjetnosti realizam se smatra konzumerizmom, ne cijeni ga se jer se gleda kroz „copy/paste“ prizmu jer se bazira na postojećoj materiji. Više se cijeni apstrakcija. Osjećala sam se „gušeno“ jer mi se nametao stil i stavljalo me se u kalup. Tada sam shvatila da želim nešto „svoje“ – kaže Klara koja je tada unutar svoja četiri zida za sebe počela crtati realistične portrete.

ZA DVA MJESECA – MORGAN FREEMAN

Velika inspiracija bio joj je umjetnik Dino Tomić, rođeni Bjelovarčanin koji živi u Norveškoj, a koji radi velike hiperrealistične portrete. Klaru je njegov rad toliko zaintrigirao i inspirirao da se i sama odlučila okušati u tom području. Uzela je papir i olovku, prionula na rad te dva mjeseca poslije nastao je portret američkog glumca Morgana Freemana. Portret toliko realističan da se na prvu čini da se radi o fotografiji.

– Kad sam objavila taj crtež na Facebooku, nitko nije mogao vjerovati da se tako može crtati, ljudima je to bilo „wow“. Tada su se počeli interesirati i naručivati portrete – govori Klara i dodaje kako je kod hiperrealističnih portreta najvažnije imati što kvalitetniju fotografiju prema kojoj će nastati crtež, te na naše pitanje koliko joj je vremena potrebno da nastane jedan crtež odgovara:

– Vremenski je to dosta zahtjevno, za svaki mi treba otprilike dva mjeseca. Crtam svakih nekoliko dana po par sati, ovisi kako imam vremena. Trenutno radim na Walteru Whiteu iz serije Breaking Bad. Voljela bih raditi i znanstveno-fantastične i fantasy stvari. To me oduvijek zanimalo, naročito serijal „Gospodar prstenova“ i „Hobit“ – otkriva nam Klara te kroz osmijeh priznaje da toliko voli rad J. R. R. Tolkiena da si je čak i kupila poznati prsten koji hobiti nose u Mordor kako bi ga uništili koji joj danas visi na zidu.

IGLOM KAO OLOVKOM

Osim što kao sredstvo i platno za svoja umjetnička djela koristi olovku i papir, Klara također koristi i iglu i ljudsku kožu. Naime, prije godinu dana počela se baviti i – tetoviranjem.

– Na drugoj godini fakulteta sam pomislila kako bih se mogla početi baviti tetoviranjem. Počela sam se družiti s Danijelom Filjakom, majstorom za tetovaže iz Pitomače i gledala sam kada tetovira. Činilo mi se jako teško, nisam više bila toliko uvjerena da je to za mene te sam odustala od ideje. Nije za mene igla – smije se Klara dok prepričava svoje „nesuđene“ početke tetoviranja.

Nekoliko godina nakon toga, odnosno u rujnu prošle godine, kada je uspješno okončala svoje fakultetsko obrazovanje i stekla diplomu Akademije likovnih umjetnosti, Klaru je njen dečko Petar upitao zašto, s obzirom da odlično crta, se ipak ne okuša u tetoviranju. Klara ga je poslušala, naručila potrebnu opremu te svoju prvu tetovažu napravila upravo na njemu.

LJUBAV BOLI, ALI SAMO KADA SE TETOVIRA

– S obzirom da Petar voli i bavi se fotografiranjem, na rebrima sam mu napravila siluetu fotoaparata. Radila sam tu tetovažu pet sati i rekla sam samoj sebi da ako to toliko traje, odustajem – smije se Klara koja, nasreću, nije odustala od tetoviranja.

S obzirom da je ljudska koža potpuno drugačije „platno“ za umjetničko izražavanje, Klara nam otkriva da je, bez obzira na crtačku pozadinu, tehniku tetoviranja morala učiti od početka.

– Iako tetoviram tek godinu dana i sigurna sam da ću još puno naučiti, imam osjećaj da mi ljudi vjeruju kao osobi koja tetovira. I to upravo zbog crtanja. Kada ljudi vide radove i diplomu, drugačije se ponašaju i percipiraju me u pozitivnom smislu. S obzirom da se radovi i neizostavne greške na papiru mogu obrisati, a na koži ne mogu, bilo je par situacija u kojima sam bila pod stresom. Ako nema „crtica“ i pobjegne, upravo zbog svog crtačkog iskustva i znanja znam kako to „spasiti“. Moje osobno mišljenje je da tattoo majstor mora biti dobar crtač i da to nije za svakoga. Svatko može probati, ali moraš imati crtačko znanje i iskustvo da bi znao napraviti dobru tetovažu – ističe Klara koja, suprotno crtanju na papiru, što se tetoviranja tiče više teži crno-bijelom realizmu negoli upotrebi boja.

FORMULA ZA USPJEH

Osim urođenog talenta, ova simpatična 26-godišnjakinja nam otkriva kako talent sam po sebi nije ipak dovoljan za uspjeh, već je on samo dio kompleksne jednadžbe.

– Ja sam dosta samokritična, oduvijek sam bila takva. I dan danas, kad mi netko kaže da lijepo crtam, zahvalim se ali i dalje gledam da radim još bolje. Uvijek sam se uspoređivala s ljudima koji crtaju bolje od mene i mislim da zato danas crtam tako kako crtam. Težim biti bolja svakim danom. Nikad nisam bila tip koji se „tješi“ da radim dobro i da ima gorih od mene. Mislim da uvijek može bolje. Također, nikad nisam bila povodljiva osoba. Uvijek sam bila svoja i nisam se dala smesti i da me netko usmjeri na nešto što ne želim. Takva sam a i vjerujem da je tu i odgoj „odigrao“ svoje – kaže Klara kojoj je, osim dečka Petra, obitelj najveća podrška u svemu što radi.

– Tata je na početku bio malo skeptičan u vezi tetoviranja ali s vremenom, kad je vidio kako mi ide, je postao i danas je jako ponosan na mene. Moji roditelji su se uvijek hvalili sa mnom. Super su i jako im je drago zbog mene – s nježnošću u glasu kaže Klara i smije se kako joj roditelji nisu došli „pod iglu“ jer nisu ti tipovi ljudi.

RUŠI PREDRASUDE

Upravo to, (stereo)tipovi ljudi, i je naše iduće pitanje za Klaru. Većini ljudi će asocijacija na termin „majstor za tetovaže“ najvjerojatnije biti opasni bajker s mnoštvom tetovaža, dugom kosom i bradom koji sluša metal glazbu. Rijetkima će na pamet u tom kontekstu na pamet pasti mlada osoba koja u slobodno vrijeme meditira, i to još djevojka. No, zašto postoje predrasude nego da ih se ruši?

– Ljudi imaju dosta predrasuda i misle da, ako se bavim tetoviranje, da sam određeni tip osobe. Ja sam potpuna suprotnost tome. Na sebi imam tri tetovaže i to mi je dovoljno, ne planiram ih više raditi. Više ih volim vidjeti na drugima. Što se tiče tog da sam žena koja se bavi tetoviranjem, nisam baš informirana o broju žena koje se bave tetoviranjem na našem području ali, koliko znam, kod nas sam jedina. Biti žena u „muškom svijetu“, nisam primijetila da ljudi negativno gledaju na to. Ako išta, zbog toga mi se i javlja toliko djevojaka zainteresiranih za tetovaže. Mislim da je do te ženske energije, ugodnije im je u takvom intimnom okruženju i situaciji s nekim istog spola – toplo se smiješi naša sugovornica i otkriva nam da kada bi imala priliku promijeniti jednu stvar na svojem dosadašnjem životnom putu koja bi to bila.

BLISTAVA I BOCKAVA BUDUĆNOST

– Tetoviranje je nešto u čemu baš uživam i žao mi je što nisam počela ranije, ali valjda se sve događa s razlogom u svoje vrijeme – glavom kima Klara.

Iako se prošlost ne može promijeniti, budućnost je itekako podložna promjeni i oblikovanju prema vlastitim željama i nahođenjima. Zahvaljujući vlastitom radu i trudu, kao i upornosti i odlučnosti, Klaru u budućnosti, i to skorašnjoj, očekuje otvaranje vlastitog obrta za izradu tetovaža upravo u Pitomači. Tada će moći ispuniti želje svih onih su zasad zainteresirani za rad njenih ruku.

Za kraj, pitamo Klaru Vitković gdje se vidi za pet godina.

– Zemljopisno ne znam, opcije su sve otvorene, ali znam u kojem smjeru želim ići. Idem ka tome da za par godina radim samo velike i realistične tetovaže, to je nešto po mom guštu i u čemu bih baš uživala – sliježući ramenima i s blistavim osmijehom na licu zaključuje Klara Vitković.

(www.icv.hr, eat, Foto: privatni arhiv)