Za otok Križnicu se slobodno može reći da je „Raj na Zemlji“, a to mogu potvrditi svi oni koji su ju bar jedan put posjetili. Bogat svijet flore i faune okružen rijekom Dravom i na granici s Republikom Mađarskom. Puno bi prostora trebalo da se opiše ovaj, kako vele, „zadnji Panonski otok kojeg je davno oblikovala rijeka Drava sa svojim meandrima“, no svi bi se složili da je ovaj otok u općini Pitomača u Virovitičko-podravskoj županiji u zadnjih desetak godina itekako poznat, a najava da će ga u budućnosti s kopnom spajati veliki most, zainteresirala je mnoge koji bi si tamo možda izgradili neki svoj kutak. No upućeniji kažu da će do tada proći vremena, a svi oni koji žele „preko“, mogu to učiniti sa skelom koja vozi svakih sat vremena. U svakom slučaju, većina onih koja je posjetila ovu oazu mira, ponovo se vratila, a neki od njih tu se i nastanili.

Jedan od tih zaljubljenika u sve što ga na Križnici okružuje je i križevčanin Marijan Heruc kojega svi na Križnici od milja zovu Marijanček i koji je stjecajem okolnosti na ovaj otok došao prije 18 godina i tu ostao.

– Za mene su priroda i ljudi sve što mi je potrebno u životu, jer ovdje sam siguran od sveg onog što sam proživio prije mog dolaska ovamo – rekao nam je Marijanček s namjerom da nam ispriča ponešto iz svoje prošlosti, ne bi li bolje razumjeli zašto je sretan u ovoj trošnoj kućici koja čak nije ni njegovo vlasništvo i koja je u isto vrijeme i kuhinja i ostava i prostor za spavanje.

– Porijeklom sam iz Križevačkog kraja, iako sam rođen 1972. godine u Njemačkoj i tamo sam s ocem živio desetak godina. Nakon toga vratili smo se u Hrvatsku, a u Bjelovaru sam završio turističko-ugostiteljsku srednju školu, te u križevačkom kraju sezonski radio kao konobar. Tih godina su mi i započele nevolje jer zbog nesređenih obiteljskih odnosa, ostao sam bez krova nad glavom u obiteljskoj kući te otišao na djedovinu u naselje Lemeš blizu Križevaca. Nevoljama tu nije bio kraj, jer radilo se o trošnoj kući koja je nedugo poslije mog dolaska stradala od nevremena. Sreća u nesreći je bila ta što sam znao svirati harmoniku pa sam oko tri i pol godine svirao s glazbenim sastavom iz Koprivnice. Uz to sam zahvaljujući jednom prijateljstvu radio i kao pomoćni zidar u selu Škrinjari, no ni to nije dugo trajalo. Moja strast oduvijek je bio ribolov, ali isto tako i pravljenje raznog ribolovnog pribora, mreža, vrša, podmetača i sveg onog što je potrebno u sportskom ili privrednom ribolovu. Tako sam i upoznao jednog čovjeka dobrih namjera koji mi je ponudio da budem na Križnici jer, kako je rekao, sigurno će mi se svidjeti. S obzirom da sam zaljubljenik u rijeku Dravu i da su mi dozlogrdile malverzacije nekih ljudi koji su me iskorištavali, nije mi puno trebalo da se odlučim za dolazak ovamo i tu počinje lijepi dio moje životne priče – rekao nam je ovaj dravski boem koji na Križnici živi već dva desetljeća.

– Postao sam pravi Križničanin iako još uvijek nemam ni kuću, ni stan, no zahvaljujući mojim dobrim prijateljima, imam gdje stanovati. Ispočetka sam stanovao u vikendicama uz suglasnost njihovih vlasnika, a nakon toga zahvaljujući mom dobrom prijatelju dobio sam stalno mjesto za boravak. Iako se radi o trošnoj kućici s tri prostorije, sretan sam. Ljudi dobrog srca nudi li su mi da mi pomognu nešto izgraditi, da ugodnije živim, ali najiskrenije velim da mi ne treba i da sam sretan upravo u ovom svom prostoru. Hvala svima, ali imam sve što mi treba, a društvo mi cijelo vrijeme pravi i kujica Bena koja je ime dobila po mom dragom psu Benu s kojim sam sretno živio na Križnici dok nije uginuo. Mislio sam da ga neću moći prežaliti jer bili smo toliko vezani, no prihvatio sam savjet i izvjesno vrijeme poslije uzeo drugog psa, Benu i ponovo sam sretan, mada Bena nikad neću zaboraviti – rekao nam je ovaj „vitez od dobrote“ po kojoj je poznat „na široko i na dugačko“. Jednostavno nikad iz njega nije izišao povišen glas, mržnja, pa čak ni gorčina zbog teškog mu života.

– Nikad nikog nisam mrzio niti provjeravao. Ja sam uvijek ponudio jedino ono što imam, a to je duša. Bilo je onih koji su me iskoristili do te mjere da im na primjer budem jamac na kredit kojeg nikad nisu otplatili, no ni ja nisam u mogućnosti to učiniti jer beskućnik sam i nemam hipoteke, a braniteljska mirovina mi je 1.200 kuna. Onda možda i bolje da nemam puno novca ili svoju kuću. Mogu se pohvaliti da čak nisam potrošio ni prošlomjesečnu mirovinu i sada kada dobijem sljedeću, to će biti kao da sam dobio 2.400 kuna, što nije za odbaciti – sa smiješkom nam je rekao Marijan koji za sebe kaže da iako je siromašan, nije siromašan duhom i kojemu je najveće bogatstvo Križnica koju ljubi od sveg srca, te njegovi prijatelji koji su također dio tog duhovnog bogatstva.

– Sretan sam, uz žitelje Križnice tu su i moji prijatelji Siniša Bokan, Zdenko Majstor, Damir Giba i drugi iz Pitomače. Nisu me zaboravili ni varaždinac Dean Lesar, virovitičan Tihomil Mrkša, a ni Neven Huzjak iz Vrbovca, Nenad Mikuš iz Škrinjara i mnogi drugi koji mi neće zamjeriti što ih nisam spomenuo, ali ima ih previše da bi stalo na papir. To je moje bogatstvo, naravno uz Benu i Dravu koja mi je s druge strane ceste. Nije me teško pronaći, jer sigurno ću biti “s jedne strane ceste“ – našalio se Marijan koji je, kao što svi znaju, strasni ribolovac, „strah i trepet“ za dravske ribe.

– Poštujem i Dravu i uzet ću joj ribe koliko mi treba za jelo, a ostalo ću joj vratiti. Imam taj svoj mali riječni kutak u kojemu mi je svatko dragi gost. Svi ribolovci su ovdje dobrodošli jer Drava je za sve nas koji je poštujemo – rekao je, a pogled mu je odlutao tom rijekom uz koju je našao svoj mir i koju zasigurno nikad neće napustiti jer postao je dio nje.

– S njom stalno razgovaram, nekad u svitanje, ponekad s njom ispratim dan, a sreća da ću je i sutra vidjeti mi je neprocjenjiva. Oni koji to mogu osjetiti, razumiju, a ta Drava je sve nas koji je volimo povezala u divnu prijateljsku zajednicu u kojoj živimo i uzajamno si pomažemo. Prijatelji mi ponekad donesu nešto od odjeće, obuće ili nešto za jelo, a ja im zauzvrat napravim koju čuvarku, pomognem im u nekim poslovima ili pak uživamo zajedno u ribolovu. Ovdje na Križnici svi se poznajemo i poštujemo i znam da će to tako biti i dalje. Znam da sam ponekad naivan i beskrajno vjerujem ljudima, ali isplati se, jer i od 10 ljudi može naići jedna osoba koja je vrijedna poštovanja, a ja ih imam pregršt i dok je tako siguran sam da u ni u čemu ne oskudijevam – rekao nam je, a mi nismo mogli a da ga ne pitamo, kako mu je živjeti u ovom skučenom prostoru trošne kuće. Kao „iz topa“ pitao nas je.

– Je li vama drago ovdje razgovarati sa mnom i osjećate li se zbog toga ugodno?!

Shvatili smo tu njegovu glasnu retoriku i nismo mogli, a da nam se osmijeh ne razvuče „od usta do usta“, i želja da se ponovo vratimo ne postane velika „ko kuća“. Na odlasku smo mu obećali da ćemo ponovo doći, a on nam je doviknuo:

– Sretan sam što sam upoznao vas, nove prijatelje. Sada vas imam toliko da više neću znati ni kako se tko od vas zove – rekao je.

Mahnuli smo mu, a to je i za nas bio možda, kako kažu u teatralnoj sceni na kraju filma „Casablanca“ – “početak jednog divnog prijateljstva“. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)