“Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše”. Mnogima to u vrijeme masovnog odlaska na posao u inozemstvo zvuči samo kao fraza, no da u toj rečenici ima itekako istine govori podatak da ima i onih ljudi koji su se vratili na svoje ognjište da ostatak svog života provedu tamo gdje su započeli.

Jedni od njih su i obitelj Dragana Kosanovića iz Borove u općini Suhopolje. Lako ih se može naći, jer njihov mali pašnjak prepun ovaca, koza, ponija i drugih četveronožnih i dvonožnih stanovnika, nalazi se na izlazu iz Borove prema Pčeliću, odmah uz cestu. Zasigurno je malo onih putnika koji to nisu zapazili, a mnogi su se zaustavili da uživaju u pogledu na to malo životinjsko carstvo.

I mi smo jedni od njih, pa smo odlučili potražiti vlasnike koji, kako smo odmah saznali, žive u obiteljskoj kući, odmah nasuprot pašnjaka.

Dočekali su nas domaćini Dragan i njegova supruga Ksenija koji su navikli na goste promatrače.

– Puno je onih koji hoće razgledati naše životinje, pogotovo djece, jer puno njih nije uživo vidjelo ovce ili koze. Nisu to više ona stara vremena kada je svaka druga kuća imala poneku životinju. Vremena se mijenjaju, ali djeca će uvijek ostati ista, radoznala i željna novih spoznaja- rekla nam je Ksenija, a njen suprug Dragan otkrio nam je više o odluci o povratku u rodni kraj.

– Povratnik sam iz Njemačke. Tamo sam proboravio izvjesno vrijeme i vratio se u svoju rodnu Borovu, što iz potrebe, što zbog osjećaja da živim tu gdje sam i odrastao. Najviše volim rad na zemlji, imamo oko 10 jutara svojih površina gdje sadimo žitarice kao hranu našim životinjama. Posjedujemo i nešto mehanizacije, a “naoružani” smo i dobrom voljom, tako da dobro funkcioniramo. S obzirom da nigdje nisam u radnom odnosu, najviše brinem o imanju, ali isto tako sam stalno i uz bolesnu kćer koja je teško nastradala u prometnoj nesreći i od tada ne može biti sama bez nadzora- rekao nam je Dragan.

Supruga Ksenija zaposlena je u Domu za odrasle u Borovi.

– To je moja druga obitelj i sretna sam zbog toga. Uživam i u svom poslu, ali i u svojoj obitelji, naravno i u brojnim životinjama koje imamo. Ne radimo isključivo radi zarade. Mnoge naše životinje, posebno janjad, podijelimo rodbini i prijateljima. Želimo na neki način i s njima podijeliti ljepotu staroga načina života na selu. Odavde je sve krenulo, a za mene i Dragana se i nastavilo i tako će završiti. Drago mi je što i moj sin koji je po struci automehaničar i radi u Njemačkoj, ozbiljno planira doći nazad u Hrvatsku i vjerujem da će to biti uskoro. Razlog njegovog dolaska je sličan kao i kod njegovog oca, mog supruga. Voli biti svoj na svom. Odmah će krenuti tražiti posao u struci, ali isto tako sa svojom suprugom i dvoje djece biti na pomoć i nama. Unučad također jako voli životinje, pa tko zna, možda se i oni nastave baviti nečim sličnim. U svakom slučaju jedva čekamo da budemo kompletna obitelj tu u našoj Borovi, smatram da nema veće sreće od tog- zaključila je Ksenija.

Vjerujemo joj, mada o tome najbolje znaju oni koji su bili odvojeni od svog doma na radu u nekoj stranoj zemlji, ali se ipak odlučili vratiti. Jer kao što kažu završni stihovi našeg poznatog kantautora Drage Mlinarca u pjesmi “Domovina” – “kad boli svuda.. neka doma boli”. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)