Da ovu priču počinjemo u novinama prije nekih stotinjak godina, našeg bi sugovornika opisali kao starijeg gospodina u zelenom odijelu sa šeširom na glavi. Na jednom ramenu nosio bi pušku, a na drugom torbu u kojoj bi se nalazio metar, olovka i bilježnica.

Krenuo bi jednog jutra u visokim crnim čizmama šumskim putem kroz svoju lugariju; kroz Suhopoljsku Bilogoru i pratio grane starih hrastova, bukve i graba. Sigurnim bi korakom potom stigao i do Suhopoljsko-virovitičkih nizinskih šuma, gdje bi bacio poglede na hrast, jasen, javor, bagreme, na šumske puteve koji se račvaju, promatrao krda jelena, divljih svinja, vjeverice…

A nakon dan, dva hoda, s pauzom za noćenje, stigao bi i do Suhopoljskih dravskih šuma, gdje bi nadgledao i johu, topolu, vrbu, dabrove. Ptice koje i zimi pjevaju. Zacijelo bi, da govorimo o vremenu prije stotinjak godina, bio u snijegu do koljena, zaogrnut šalom zbog temperatura duboko ispod ništice.

No, danas je 2023. godina. Naš sugovornik, lugar, čuvar prirode Tomo Baltić dočekuje nas na ugodnih osam Celzijevih stupnjeva, sredinom siječnja, pred Šumarijom Suhopolje, kako bi nas proveo kroz jedan svoj radni dan.

Na nogama gležnjače umjesto čizama i lugarska značka umjesto puške. Dnevnik rada u koji će upisati što je danas radio mala je bilježnica, spremna, s čekićima, mjernim instrumentima i drugom opremom u prtljažniku službenog vozila.

– Eh, da sam taj lugar iz vaše priče, danas ne bismo mogli proći stotinjak kilometara terena na mojem području. Nogu pred nogu možda bismo svladali desetak, kroz blato i lišće, ali ne više – sa smiješkom se upoznajemo.

Odmah dodaje da mu puška ni ne treba.

– Imam iskaznicu, značku i mobitel. S policijom ili lovcima riješim sve eventualne probleme oko krivolova ili krađe drveta. Srećom, to se rijetko događa – kaže naš sugovornik, dodajući kako inače pokriva čak 2200 hektara šuma i šumskog zemljišta u okviru revira broj 3. na Šumariji Suhopolje.

Prije negoli će krenuti na teren, treba se dogovoriti što će se taj dan raditi. Mario Bago, upravitelj Šumarije Suhopolje u okviru UŠP Slatina i revirnik Šimun Špoljarić koji je Baltićev nadređeni na lugariji, odnosno reviru, već ga čekaju u uredu.

– Tomo je inače jedan od ukupno tri lugara na našoj Šumariji i zadužen je za svoju lugariju, s nadležnim mu revirnikom. Naša Šumarija gospodari sa šumama u državnom vlasništvu na površini od 7159 hektara i trenutno ima 32 zaposlena radnika. Uz revirnike i lugare tu su i pomoćnici revirnika, koji su ujedno i poslovođe. Imamo i 12 šumskih radnika sjekača, tri šumska radnika i ostalo osoblje – upoznaje nas upravitelj Bago zadužen za organizaciju posla na Šumariji.

JEDAN LUGAR, 2200 HEKTARA ŠUME

Dodaje kako je Šumarija podijeljena na tri gospodarske jedinice, odnosno revira: Suhopoljsku Bilogoru I i II te „Suhopoljsko-virovitičke nizinske šume“, odnosno „Suhopoljske dravske šume“. Svaki revir ima svog revirnika i lugara i oni s upraviteljem usko surađuju na svim poslovima.

Bago napominje kako posla u šumi ima cijele godine, no da se on, po šumarskoj struci, uvijek prilagođava prirodi.

– Uvijek se gleda stanje tla, vegetacije, osluškuje se šuma i njene potrebe, pa se onda svi radovi koji se provode rade u skladu s prirodom. Nastojimo, dakle, u gospodarenju šumama što više oponašati prirodu. Od sječe, pomlađivanja, čišćenja i slično, uklopiti u prirodni ritam šume. Ovih dana, recimo, dok šuma miruje, na redu je sječa i izrada kako bi se što manje oštetio i što više sačuvao postojeći prirodni pomladak, ali i popunjavanje šumskih sastojina sa 74.000 tisuće sadnica hrasta lužnjaka – objašnjava.

Dok se upravitelj i lugar dogovaraju oko novog dana, revirnik Šimun Špoljarić, koji je zadužen za revir broj 3, odnosno Baltićevu lugariju, predstavio je svoj posao. Zadatak mu je, kaže, koordinirati i kontrolirati sve radove koji se odvijaju u šumi na svom reviru.

– Kao revirnik, preuzeo sam sve obveze iz revira, a koji uključuju planiranje radova, sječu, izradu, privlačenje drvnih sortimenata, šumski red, radove na uzgajanju šuma, radove zaštite šuma i sve drugo što nam propisuje godišnji plan – priča nam.

Konkretno, u šumi su u tijeku radovi na sječi pa će i on i lugar obilaziti radnike, kontrolirati kako se radovi provode i poštuju li sve sva pravila, norme i obveze koje su propisane za ovu vrstu posla.

– Trenutno od uzgojnih radova u šumariji radimo njegu mladih sastojina te s tim radom potpomažemo mlada stabalca koja će ostati za budućnost, dok će se ostalo, što nije dovoljno kvalitetno, što je bolesno ili nedovoljno razvijeno, izlučiti kako bismo dobili zdravu i kvalitetnu šumu. Tomo, koji je lugar na mojem reviru, zadužen je za niz poslova i kontrolu, a koordinirano radimo cijelu smjenu.

On je isključivo na terenu, a ja se osim terenskog bavim i administrativnim dijelom posla koji zahtijeva boravak u uredu, organizaciju i dogovor s ljudima, poslovnim subjektima i slično – dodaje Špoljarić.

Lugar Tomo Baltić s kojim smo u smjeni za danas ima brojne zadatke. Jedan je kontrola onoga što u šumi čini čovjek. Drugo što šumi čini sama priroda. Objasnio je detaljnije.

– Moji osnovni zadaci su da terenskom ophodnjom čuvam šume, šumsko zemljište i infrastrukturu. Pratim i pravovremeno obavještavam sve promjene koje uočim na šumama i šumskim zemljištima; suše, progale u sastojini, uočavam vjetroizvale i vjetrolomove, plavljenja šume i šumskog zemljišta.

Obilazim šumska radilišta na kojima je u tijeku sječa i izrada. Vodim red o šumskim prosjekama, putevima, protupožarnim putevima koje održavamo. Pratim da nema unosa otpada ili štetnih tvari u šumu, što odmah prijavljujem. Posla ima, ali je najljepši na svijetu jer ga možete raditi pod nebom i na otvorenom – kaže Baltić.

O ČEMU „GOVORI“ JEDNO OBIČNO DRVO?

Iako mu smjena počinje u 7 sati i načelno završava oko 15 sati, lugar je zvanje koje se ne može strogo vezati uz fiksne termine. Radi se i u 17, 19, vikendima, praznicima, sve kako nalaže situacija i potreba, ističe.

Dok blatnim stazama korača do odjeljka u kojem radnici šumu pomlađuju sa sadnicama hrasta lužnjaka, govori o prirodnim ljepotama naših šuma i vrstama drveća koje pomno motri.

– Vidim stanje, „kondiciju“ stabla. Drvo se ponaša drugačije u normalnim, a drugačije u nekim ekstremnim uvjetima. Na primjer, kod velikih vrućina list ranije pada ili kasnije kreće vegetacija, ranije se odbacuje sjeme. Prošle godine tako uopće nije bilo žira hrasta. Crnogorične šume se suše, ima dosta vjetroizvala, a u suhopoljskim nizinskim šumama imamo problem s poljskim jasenom koji se masovno suši i propada. Strogo to pratimo.

Velik problem nam je i hrastova stjenica koju također pratimo, kako utječe na stanje lista i općenito na zdravlje drveta. Imali smo problem i s bukvom – pojavila se bukvina pipa koju smo također motrili. Zasad nije bilo potrebe za intervencijom, ali moramo to promatrati da se ne otme kontroli – priča Baltić dok hoda i promatra koru, tlo, grane stabala pokraj kojih prolazimo.

Siječanj je, a vegetacija se već sada budi, upozorava. Ima već koji dan kako je pronašao visibabe. Jaglaci su u punom cvatu.

– Ranije je počela cvjetati i lijeska, a ima i drugih vrsta koje su već počele otvaranje listom. Sve je to posljedica viših temperatura od prosjeka. Naravno, ovisi koliko su biljke izložene tim dnevnim, višim temperaturama; na sjevernijim stranama promjene su nešto manje izražene. Posljedice toga znat ćemo ove godine.

BUDNO OKO SOKOLOVO

Ono što je sigurno – potočića koji su prije znali bujati cijele godine u šumi više nema toliko, a neki su suhi i cijele zime – upozorava Baltić. I životinje su počele snažnije osjećati promjene u prirodi pa traže nove lokacije, bogatije vodom i hranom.

Srećom, one nemaju korijenje pa mogu izabrati mjesto koje im bolje odgovara, dok se drveće mora snaći samo, odnosno uz pomoć šumarske struke koja godinama promišlja kako biljkama olakšati drastične promjene koje osjećaju i koje utječe na njih. To stanje pogoduje razvoju štetočina, bolesti i nametnika.

Sve je to pod budnim „okom sokolovim“ lugara Baltića. Jedini dio posla u kojem ne uživa, priznaje nam, vezan je uz bespravnu sječu, tj. krađu drveta iz državnih šuma.

– Ima ljudi s kojima se lako mogu sporazumjeti, ljudi plate štetu koju su napravili u državnoj šumi i ne ponovi se. No, ima onih koji me uvjeravaju da ne vidim dobro, da ne sijeku drvo, a motorna im pila još radi u rukama. Bude i prijetnji, svega. Drvo ne može samo išetati iz šume – upozorava lugar, te kaže kako takvi slučajevi završe policijskim i sudskim epilogom. Srećom, u karijeri, takvih je imao vrlo malo.

JEDNI SADE, DRUGI ĆE UŽIVATI U HLADU

Uspinjemo se brdašcem, blatnjav je put, no sunce grije. Dočekuje nas Goran Gašpar, poslovođa, inače iz Daruvara, koji za Hrvatske šume obavlja sadnju sadnica hrasta lužnjaka u Tullyjeve cijevi. Lugar provjerava situaciju, daje mu nekoliko savjeta.

– Sadimo mladi hrast, popunjavamo mjesta u šumi koja su nedovoljno pomlađena sjemenom, trenutno nas je 18 i radimo već desetak dana. U šumarstvu radim desetak godina i u tom razdoblju pomladili smo jedan lijep dio šume, dosta odjela i moram reći da mi je zadovoljstvo biti u uzgojnim radovima.

Na ovom odjelu dnevno posadimo oko 2500 sadnica, ukupno će to biti 6000 sadnica s cijevima i kolčićima kad završimo – govori nam Goran Gašpar, a lugar Baltić za to vrijeme pedantno provjerava način na koji sade.

I lugar i poslovođa kažu kako su se cijevi pokazale dobrom zaštitom. Cijevi znatno povećavaju šansu da iz ove naoko krhke sadnice s vremenom izraste ponosan hrast – prirodni čuvar šume. I Goran i Tomo svjesni su da se oni neće moći rashladiti pod tim krošnjama, ali njihova djeca i unuci hoće.

– Cijev sadnicu čuva od nekih vrsta koje bi je inače ugušile, kao što je kupina, ali i od divljači koji vole njene mlade pupove. Ako ih obrsti, gotovo je, sadnica ne može napredovati. Jednim dijelom dobra je zaštita i od ekstremnih suša, biljka za sebe uspije sačuvati vodu u tom svom malom, zaštićenom svijetu – nadopunjujući jedan drugoga objašnjavaju.

U nastavku dana lugar je provjerio mjesto gdje se životinje hrane, izbrojao koliko se ženki leptira mrazovca uhvatilo na posebno označena stabla, obavio kontrolu radova na sječi i posjetio mještane koji rade u samoizradi, na ogrjevu za vlastite potrebe.

Zabilježio je koji dio šume treba očistiti od plastičnih vrećica i kutija koje su ostavljene na tlu, odgovorio je na pozive ljudi zainteresiranih za ogrjev, provjerio je stanje reda u šumama nakon sječe i divlja li divlja kupina u nekim odjelima, pa će trebati što prije čišćenje. Dok mu smjena nije završila, obratio je pozornost na još stotinu drugih detalja.
Napuštajući šumu govori o tome kako zapravo vidi svoj posao, onaj dio koji se tiče rada s ljudima.

– Kao što u šumi sve biljke i životinje ovise jedni o drugima, tako i naš posao ovisi o suradnji. Od nas u Šumariji i Upravi šuma Podružnici Slatina, do rekreativaca i biciklista koji dolaze u šumu, preko lovačkih i drugih udruga s kojima imamo izvrsnu suradnju, kolega iz Hrvatskih voda, pogotovo na području uz rijeku Dravu. Upućeni smo na lokalnu zajednicu; mještane, tvrtke, obrte, škole i vrtiće. Svoj posao zato vidim kao suradnju i s prirodom i čovjekom. Suradnju s kojom će, u konačnici, baš svi biti zadovoljni – zaključuje lugar Tomo Baltić.

NIJE SLUČAJNOST
Znate li zašto u šumama ostaju hrpice granja?

Zasigurno ste bar jednom tijekom obilaska šume naišli na hrpice granja koje su samo ostavljene na tlu i nitko ih ne odvozi. Nije riječ o nemaru. Naprotiv! Riječ je o tzv. šumskom redu koji se radi da bi se nakon sječe i izrade u šumi dio granja iskoristio kroz samoizradu (ljudima za ogrjev), a ostatak – vrati šumi, i to tako da se višak granja složi u hrpe, na mjestima gdje će postojećem pomlatku što manje smetati u budućem razvoju.

– Grane se u šumi slažu na mjestima gdje najmanje smetaju pomlatku u razvoju. Poslužit će višestruko: kao dom i hrana za brojne kukce, sklonište za manje životinje, ali i kao hranjiva podloga za mladice novog drveća. Ništa se, dakle, ne baca. Sve što uzmemo, prirodi se i vraća – objašnjava lugar Tomo Baltić.

„ŠUMA SKRIVA PREKRASNE PRIZORE“
Detalje koje zapazi okom često bilježi i fotoaparatom

Zanimljivo je vidjeti kako lugar s kojim smo u smjeni svako malo zastaje i vidi prosječnom šetaču kroz šume gotovo nevidljive detalje: da je iz starog trulog panja niknula nova mladica od tek koji centimetar; kako je iz zimskog sna probuđen jedan od stotinu vrsta kukaca koji žive u tlu i kako se sada već sunča na plodnom humusu.

– Šuma skriva prekrasne prizore koje ja i moji kolege jednostavno moramo zabilježiti kamerom – objašnjava i pokazuje fotografije s krdom srneće divljači kako polako prelazi cestu obavijenu maglom. Lišaj koji na tamnom drvetu izgleda poput egzotičnog morskog koralja. Stari hrast koji bi, da može, zasigurno ispričao fantastičnu priču kako je nastala ogromna rupa u njegovom deblu u koji se lako zavuče odrastao čovjek i sakrije od kiše.

(www.icv.hr, mlo; Foto: M. Lovrenc)