Jadranko Validžić iz Suhopolja naoko je običan muškarac, hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata koji većinu svog vremena provodi u kući sa suprugom i dva odrasla sina. No, on je daleko više od toga – svjedoče to njegova umjetnička djela izrađena u duborezu koja se nalaze po cijeloj Hrvatskoj, ali i svijetu. Iako je jedan od važnijih umjetnika u tehnici dubljenja u drvetu, Jadranko nikada nije imao razvijenu komponentu samopromocije poput mnogih njegovih kolega umjetnika, već je samozatajan i povučen pa o njemu i njegovom talentu slabo znaju čak i njegovi sumještani.

Kada smo stigli u njegovu obiteljsku kuću u Suhopolju, dočekao nas je jedan od njegovih sinova i odveo u očevu radionicu. Ondje, prekriven prašinom, radio je majstor u drvetu s kojim želimo razgovarati.

– Uđite slobodno, naći će se mjesta – srdačno nas je pozvao Jadranko, a mi smo se nekako stisnuli između komada izrezane hrastovine, pila, dlijeta i ostalog alata te nekolicine radova. Primjećujemo da su neki tek u početnoj fazi izrade, a ima i onih koji su pri kraju.

GRBOVI, PLOČE, ŠKRINJICE

Dok se malo razišla prašina, ugledali smo nekolicinu grbova te ploča i škrinjica sa sakralnim motivima. Za oko nam je odmah zapala poznata Da Vincijeva „Posljednja večera“, u Jadrankovom duborezu. Predivan komad hrastovog drveta završit će ne u kuhinji ili dnevnom boravku, već u galeriji nekog muzeja u Švicarskoj ili Njemačkoj, poslovnom centru u Beču ili Budimpešti… Ako jednom budete u poznatom austrijskom skijaškom centru u Innsbrucku, nemojte se iznenaditi kada na zidu ugledate duborez upravo našeg domaćina Jadranka Validžića.

Imali smo stoga mnogo pitanja za njega. Kako nam je odmah otkrio, rad je njegov život.
– Ponekad radim i 24 sata. Zbog ozbiljno narušenog zdravstvenog stanja dogodi mi se da ne mogu spavati, a često ni normalno funkcionirati, ali kad uzmem dlijeto u ruke i prionem poslu, sve je bolje – priznao nam je Jadranko, koji ima teži oblik PTSP-a koji je stekao u Domovinskom ratu. Otkrio nam je da je uvijek bio u prvim redovima.

– Bio sam jedan od onih koji se u borbi nisu skrivali iza nečijih leđa, nego sam bio sasvim ispred. Ratni put započeo sam kao policajac u sklopu Prvog hrvatskog redarstvenika te specijalne policije u Bjelovaru. Moja dva brata također su bili sudionici Domovinskog rata. Netko bi rekao „ratna porodica“, ali to ne bi bilo sasvim točno. Radi se o nacionalnoj svijesti, a smatram da je cijela moja obitelj bila nacionalno osviještena u smislu da voli svoju zemlju i da je čuva i brani od neprijatelja. Istu ideju prenio sam i na svoju djecu – rekao nam je Jadranko, a njegova misao i način života lako se mogu iščitati i na njegovim djelima. Ispunjena su, naime, hrvatskim motivima, šahovnicama, povijesnim likovima, hrvatskom baštinom i tradicijom, od prekrasno izrađene Bašćanske ploče do raznih škrinjica, posuda, pa čak i dijelova namještaja.

Tradicijske i kulturne motive Jadranko rado stvara.

– To me nadahnjuje. Ljubav prema našoj tradiciji dodatno utječe na moju kreativnost. Osobno mislim da se ne treba sramiti svoje slavne prošlosti, od stoljeća sedmog pa do Domovinskog rata, jer imamo se čime ponositi. Osim toga, na taj način lakše i prebrodim činjenicu da branitelji nažalost padaju u zaborav i da je senzibilitet prema njima sve slabiji. Još kada se tu ubroji i politika… Ne želim niti razmišljati o tome jer me to dodatno opterećuje, a to si ne smijem dopustiti – priznao je Jadranko.

ČUVAR TRADICIJE

Predstavlja nas obitelji: u toplom domu dočekali su nas supruga Ljiljana te sinovi Antun i Petar. Popili smo šalicu kave, osupnuto gledali u Jadrankova umjetnička djela te pomno upijali sve ono što nam je taj samozatajni umjetnik pričao.

– Eto, sada imam vremena za duborez koliko mi srce poželi. U ratu to naravno nije bilo moguće, a odmah poslije rata zaposlio sam se policiji u Koprivnici, no zbog narušenog zdravlja 2007. godine otišao sam u mirovinu i tada je ustvari i započeo moj intenzivan umjetnički rad. Velim umjetnički, mada nikada, pa ni sada ne smatram da je to neka posebna umjetnost, nego samo dobar način mog kreativnog izričaja – skromno kaže naš sugovornik.

Poznati umjetnici koje je do sada upoznao, kaže, davali su mu pohvale za rad, a neki su ga i uspjeli uvjeriti da je to što radi zaista dobro.

Ovaj vrijedan kreativac ima i veliko srce – uz stotinjak prodanih puno je i doniranih radova. Nova djela već čekaju, već su ih naručili ljubitelji umjetnina ove vrste.

Da ne pomislimo da mu je sve to znanje „palo s neba“, Jadranko nas je ukratko upoznao sa svojom umjetničkom poviješću.

– Još kao klinac radio sam neke radove u šperploči, pa sam ustvrdio da mi to ide od ruke. Još jedna velika ljubav bila mi je i nogomet, a od te dvije strasti ipak sam izabrao nogomet koji sam igrao do početka rata. Kada zbog svojih ozljeda nisam mogao dalje jurcati po terenu, posvetio sam se umjetnosti. Ispočetka je to bilo vrlo skromno. Kasnije me ‘krenulo’, a s vremenom sam stekao i iskustvo i kvalitetu. Iako sam neovisan i radim sam, član sam Braniteljske zadruge iz Koprivnice i kao takav sam ovlašten za svoj obrt – kaže Jadranko.

Iza njega su danas godine mukotrpnog rada. Priznat će svatko – nije lako gušiti se u prašini, baratati brusilicama, dlijetima, precrtavati slike, razmišljati o vrlo preciznim detaljima.

– Ne smiju biti velika odstupanja u duborezu u odnosu na sliku koju preslikavam, odnosno ‘prepisujem’. To onda nije to. Neke radove napravim za dva tjedna, a neke ozbiljnije radim i više mjeseci jer sve mora biti dobro napravljeno. No, nema problema, imam sve vrijeme ovoga svijeta, za sada ni volje ne nedostaje, a podrške moje obitelji da niti ne spominjem.

Podršku mi daju svi iz obitelji, ne radi zarade od prodaje, već više zbog toga što mi ova moja zanimacija uvelike čuva narušeno zdravlje. A osim toga, kada nakon svega pogledam te svoje, kako ih ja nazivam „drangulije“, ispuni me zadovoljstvo. Iskreno, i malo tuge jer volio bih tu svoju umješnost prenijeti na mlađe generacije, a ne znam kako, to tek moram otkriti – priznaje nam Jadranko.

ŠIROKA LEPEZA KLIJENATA

Za klijente koji dolaze odasvud kaže kako ih nikada nije morao „animirati“.
– Jednostavno, došli bi kod mene, pisali mi, zvali me ili sretali i na taj način smo sklapali posao. Ne moram niti napominjati da sam kroz svoj život upoznao puno ljudi, od branitelja, poslovnjaka, glazbenika, tajkuna i koga sve ne. Znalo se dogoditi da paralelno radim grb Hajduka za klub u Splitu ili neki sakralni sadržaj koji će završiti na zidu nekog parlamenta u Europi ili na zidu Općinske vijećnice u Suhopolju, kao što je onaj koji krasi tu prostoriju već nekoliko godina. U svakom slučaju svi su dobrodošli, ali moraju biti strpljivi. Nisam toliko ni star, imam 52 godine i radit ću dok god me oči i ruke služe – sigurno kaže ovaj vrijedni umjetnik.

Na upit, hoće li ikada imati izložbu svojih djela, jer smo sigurni da bi ljudi u njoj uživali, rekao nam je kako jedva stiže izraditi i ono što je unaprijed naručeno.
– Nešto ću svakako ostaviti za sebe, kasnije, pa možda i prikazati na nekoj izložbi u gradu ili na županiji, no prvo moram odraditi posao – smiješeći se kaže nam naš domaćin.
Napuštajući njegovu radionicu čuda razmišljamo kako se duboreza Posljednje večere u formatu 2×1 metar zacijelo ne bi postidio ni sam veliki Da Vinci. Tu su još i druga djela preoblikovana u pouzdano hrastovo drvo. Upitali smo se koliko još ima samozatajnih umjetnika koji žive oko nas, a da ne znamo da postoje. Vidimo ih kao branitelje, automehaničare, radnike, službenike, a oni stvaraju zaista nešto posebno, drugačije i trajno, jer sebe same najviše unose u ono što stvaraju. (www.icv.hr, bs)

[g-gallery gid=”621347″]