Štrikanje, heklanje, našivavanje  vještina koju su njegovali, ali koju još uvijek njeguju naši stari. Što god izabrali i kako god vješte pokrete pletućom iglom ili heklaricom, koncem ili vunom zvali, riječ je o impresivnoj vještini.

Koja je razlika između ovih vještina, kako se rade i što se sve koristi, upitali smo Dinjevčice, Cilu Vajtela, Danicu Varga i Tereziju Klemenčić koje od svoje mladosti šivaju, našivavaju i heklaju.

– Našivavati sam naučila u školi i tako sam nastavila do danas. Tako mi brže prođe vrijeme i smiruje me iako mi je sada malo teže jer već 17 godina ne vidim na jedno oko, ali volim to raditi – kaže Cila te ističe kako samo radi na domaćem platnu, a kada je ona gotova sa našivavanjem, Terezija svaki rad ophekla.

– Ja najviše heklam, većinom sada radimo nadstolnjake, pa kada Cila našije jednoga ja uzmem da opheklam. Tada ustvari to sve dolazi do izražaj, svi ti motivi i boje, a za tri večeri završim jedan nadstolnjak – nadovezuje se Terezija.

Našivava se po mustri ili šabloni koji se iscrta na platno i tako se dobiva određeni motiv. Nekada je to bio dio svakodnevice. Stolnjaci, posteljina, krpe, pregače i slično, izrađivali su se ručno i ukrašavali našivavanjem s raznim motivima, a najviše motivima cvijeća, objašnjavaju nam.

– Pošto se puno našivavalo, tako su se našivavali i takozvani ‘ručnici’. Nekada je običaj bio da u vrijeme svatova odnosno prije darivanja kum nosi taj ‘ručnik’ i svakog gosta umije i obriše s tim. Danas se taj ‘ručnik’ može vidjeti na zastavama u vrijeme svatova, ali i često se vidi za vrijeme sprovoda kada se stavlja na križ – objašnjava Danica koja se, uz našivavanje i štrikanje, bavi i slikanjem.

Svaka ova vještina zahtjeva svoje, a ono što je najviše potrebno je vrijeme, volja, ali i kreativnost. Nekad kada su zime bile puno oštrije, bez ruku vještih žena i znanja u štrikanju ne bi bilo vesta, šalova, kapa i rukavica koje bi grijale ukućane.  

– Nekad nismo imali nikakve druge zanimacije nego se žensko dijete uvijek učilo heklati, štrikati, našivavati i sve su to radile sebi. Najviše se radilo zimi navečer i tako smo se nekad i družile – kaže Danica te dodaje kako su se nekada ovakvi ručni radovi koristili i kao poklon od majke kćeri prilikom udaje, odnosno kao miraz, a ona je naravno napravila i svojim kćerkama nekoliko.

– Iako imam dva sina, oni jako vole sve starinsko, pa i njima našijem pokoji nadstolnjak, a nekad i prodam koji – kaže nam Cila koja iako teško vidi, svaki dan pomalo našivava jer je to nešto što ju ispunjava.

Ove članice Udruge žena Dinjevac nastoje svoje vještine prenijeti na mlađe generacije, no, kako kažu, sve manje ih je zainteresirano. 

– Nije ništa lako, svaki početak je težak, ali kad stalno radiš isto s vremenom postaje lakše. Nama je to i dalje ‘centar svijeta’ jer djeca su nam odrasla pa se tako zabavljamo i družimo osobito sada preko zime – kaže Cila.

– Mislim da bi se mlade više trebalo poticati na tu kreativnost, ali i ručni rad. To je nešto što ostaje generacijama, a iznimno se cijeni i poštuje – složno su potvrdile.