Prije svega nekoliko dana Veliko Polje postalo je bogatije za jednog novog stanovnika. I to ne bilo kakvog. Naime, u dvorište obitelji Zelenbrz pristigao je emu Shawn. Iako smo upravo tim povodom posjetili njegovog vlasnika Josipa, stigavši do njihovog doma shvatili smo da Shawn ondje nije jedina zvijezda. To nam je potvrdio i naš domaćin koji je istaknuo kako je novopridošlica u obitelj tek mali dio onoga što imaju i što žele imati u budućnosti. Svoju ljubav podijelio je i s nama, a, kako kaže, ona se rodila još u mladenačkim danima.
– Još kao mali pokazivao sam ljubav prema životinjama. Odrastao sam u Bušetini gdje sam se, zahvaljujući bakama i djedovima, imao priliku upoznati s životinjama i iskusiti kakav je to život. Djed Drago imao je nekoliko krava koje smo hranili i o kojima smo brinuli, vidio sam da je takav način života i u meni, međutim shvatio sam kako mi je draže biti oko pernatih životinja. Bilo je svega, znao sam nastradati od strane kokoši, pataka i gusaka, ali nisam se uplašio da bi od tog odustao. S 16 ili 17 godina došao sam na ideju kako bi bilo lijepo imati biserke, otišao sam u Banovce i prva tri komada su došla kod mene – započinje Josip svoju priču.
Kako nam kaže, to nisu bile jedine vrste koje je imao. Josipov otac kupio je parcelu na kojoj je svoga sina iznenadio prvim kokošinjcem. U njemu su dom pronašle brojne ukrasne kokoši, a neke primjerke i danas imaju. Kako kaže, dio se nalazi kod njegove majke koja je preko njega zavoljela ovaj ‘hobi’. Uz kokoši, posjedovao je i različite vrste gusaka, da bi svoj poziv kao uzgajivač, pronašao u uzgoju paunova.
– Upoznao sam Željka Marinkovića iz Budimaca koji je za mene najveći paunaš u Hrvatskoj. Dogovorili smo se za bijelog pauna, no prije njegovog dolaska sredili smo mu uvjete za život. Iskreno, motivacije nije manjkalo, no trebala je ideja. Jedan moj prijatelj poslikao je svoje boksove kako izgledaju, a uz pomoć majstora uspjeli smo sve izgraditi i dovesti prve paunove. Nastavili smo dalje s izgradnjom, kupovinom ili razmjenom paunova i došli smo do ove postave koju sad imamo. Svaki od njih šest mi puno znači, oni će ovdje biti samnom sve do zadnjeg dana, a svakako moram spomenuti i da u dvorištu imam ponoćnog pauna koji je jedini u Hrvatskoj – s ponosom nam govori Josip.
Priča nam kako su purani tu od prije, stigli su od bake iz Zagorja, a otkrio nam je i kako je u konačnici došao do odluke da se njegovom ‘životinjskom carstvu’ pridruži i emu.
– Još prošle godine imali smo puno više životinja nego je to slučaj sada. Rekao sam supruzi da je odlično što imamo najljepšu pticu na svijetu, ali nemamo onu najbržu. Sjetio sam se Mire Bizika iz Markovca Našičkog kod kojeg sam bio još u trećem razredu osnovne škole i kojeg sam odlučio posjetiti nakon toliko godina. Vidio sam kako ondje ima emua koji je bio na prodaju i obećao sam samom sebi da ide samnom. Prodali smo dio životinja kako bi osigurali dovoljan prostor za Shawna i smatram da nismo pogriješili. Najvažnija stvar je ta da uvijek ima dovoljno trave za njega koja čini 90 posto ishrane, a nakon toga slijede sjemenke, voće i povrće. Hranimo ga kukuruzom, pšenicom, briketima za zečeve kojima dobije proteine, a obožava i mrkvu te lubenice – dodaje Josip koji u svojoj ljubavi prema životinjama ima punu podršku supruge Valerije i malenog sina.
– Za vrijeme hranjenja sa svakim od njih volimo provesti koju minutu, gledamo ih kako se ponašaju, jesu li žedni i gladni, odnosno kvalitetno provodimo vrijeme s njima. Naši paunovi, mopsovi i emu tri su stupa oko kojih moramo najviše voditi brigu, dok je s kokama drugačija priča, već smo međusobno naviknuli jedni na druge – kaže Josip i upućuje zahvale ljudima koji su mu pomogli u edukaciji.
– Zahvale idu Željku Marinkoviću iz Budimaca, Nikoli Hađaru iz Pregrade i Denisu Srnecu iz Nedelišća koji su na mene prenijeli svoje znanje na čemu sam im izuzetno zahvalan, a također zahvala za veliku podršku ide i mom bivšem poslovnom prijatelju Goranu Laziću iz Virovitice koji je također veliki simpatizer pernatih životinja i koji mi je dao par ideja zbog kojih sam i realizirao sve ovo što danas imam – zaključuje Josip.
(www.icv.hr, mra)
