Karneval, poklade, maškare, mesopust, fašnik, fašenjek – kako god ga zvali, neizostavan je dio godine. Razdoblje je to prije korizme u kojem se priređuju povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi. Maškarama, odnosno pokladnim povorkama narod je obilježavao kraj zime i radosno očekivanje buđenja prirode, tjerajući mračne sile kako bi osigurali buduće ljeto.

Maškare su nekada bile glavni događaj u veljači, sastavni dio nekadašnjeg življenja uz koji su se vezali razni tradicionalni pokladni rituali i običaji, posebice u seoskim sredinama. Vodeći se time uputili smo se u Bušetinu i posjetili Katu Brlas (89) koja nam je ispričala kako su se nekada obilježavale i slavile maškare ili fašenjek na njezinom području.

– Nekada su se za vrijeme fašenjki obilazile brojne kuće, a posebno se išlo tamo gdje se znalo da se nedavno mlada udala. Maškare su tada, kada su ušle u tu kuću, razbacale sve krevete jer su htjele vidjeti kakvu posteljinu ima. Svugdje su ulazili u kuće i gledali tko što ima, a često i u šali sve razbacali. Naravno, moralo se i popiti i pojesti, a obavezno su na stolu morale biti krafne koje su maškare pokupile sa stola. Uvijek su radili nekakve cirkuse i ludorije, ali taj dan se to nikome nije zamjerilo – kaže Kata B. te dodaje kako se nekada tjedan prije maškara nazivao ‘Bajani dani’, a svaki dan u tjednu je imao svoj naziv i značenje.

–  Ponedjeljak se nazivao ‘Sramotni pondeljek’ jer se na taj dan nije smjelo raditi ništa što bi te osramotilo. Utorak je bio kao ‘Glavoboljni tork’, taj dan su žene većinom izbjegavale šivanje i slične poslove da ih ne boli glava. Srijeda se nazivala ‘Vrtićeva sreda’, tada ljudi nisu smjeli ići na kolima jer kako su se na kolima kotači okretali, tako bi se i njima u glavi okretalo, odnosno vrtjelo. Četvrtak je bio ‘Lakomi četrtek ili lakomec’, na taj dan se nije smjelo jesti meso i povrće da sve u vrtu ne bi bilo puno crva. Taj dan se jelo samo tijesto, pa su tako većinom ljudi jeli makviće. Naziv za petak bio je ‘Šantavi petek’ jer ako se taj dan nešto radilo, smatralo se da će ta osoba šepati pa su se stoga taj dan izbjegavali teški poslovi. Subota se nazivala ‘Mušićeva subota’ i na taj dan se nije smjelo piti vino jer bi inače mušice došle u vino. A onda je došla nedjelja, ona se zvala ‘Fašenska nedelja’, a po običaju nedjeljom se uopće ništa nije radilo. Taj dan su se pekli kovrtanji, odnosno krafne – objašnjava nam baka Kata.

Maske, kostimi, ulične povorke, pjesma, ples, krafne, smijeh i veselje prve su asocijacije kada netko spomene maskenbal. Ljudi su se nekada tome veselili i uživali punim srcem, priča nam Kata. 

– Narod je nekada u tome uživao i svatko je znao za te dane, odnosno znalo se što se smije, a što ne. Dane prije maškara nije se puno radilo, niti jelo. Tada nije bilo maski i kostima kakvih ima danas, ljudi bi se namazali s čađom ili crvenim papirom, netko se samo pokrio s nekakvim platnom, zavjesom, obukli bi narodne nošnje, žensko mušku nošnju i obratno… Nije bilo bitno tko je kako obučen, maskiran, već samo da se ide u maškare – kaže baka Kata.

– Za fašenjek se obavezno morao jesti pijevac da bi muški bio gazda u kući, a ne žena. Isto tako na taj dan ujutro natrijebio bi se kukuruz i zaklao pijevac, a njegovom krvlju pošpricao bi se klip od kukuruza da bi on te godine bio crven. Kasnije se njime ložilo i pekle su se krafne – dodaje Kata.

Iako maškare danas sve rjeđe viđamo na ulicama, da idu od kuće do kuće, pjevaju pjesmice i da ih ljudi darivaju, nekada je to bilo obavezno. Nisu davali novac, već krafne i slaninu. 

– Djeca su išla dopodne po selu, sa sobom su nosili šibe, išli su od kuće do kuće i pjevali, a domaćini su ih darivali krafnama ili slaninom koje su im nataknuli na te šibe. Znali su ići i cijelu noć, ljudi se tada nisu zaključavali nego su jedva čekali da fašenki dođu – kaže nam Kata.

No, i nakon toliko godina sjeća se pjesmice koje su fašenki pjevali za krafnu ili slaninu:

‘Fašenku pečenku, dajte nam mašćenku.

I za repu i za lan, i za masni kovrtanj’

Slušajući priče o tim vremenima kada se znanje i imanje prenosilo s koljeno na koljeno, kada nije bilo bitno bogatstvo i školovanje, nekako se čini da su to bila puno sretnija i opuštenija vremena. Za naše stare to je bio način života, a nama su ostali tek poneki običaji kao uspomena.

(www.icv.hr, ib, foto: I. Barčan)