Bliži nam se uskrsno vrijeme, a s njim dolazi i ukrašavanje pisanica. U današnje vrijeme, kada imamo raznih tehnika i načina za ukrašavanja pisanica i kada jednostavno možemo otići u trgovinu i kupiti boju i pribor za ukrašavanje, teško je zamisliti period od prije 50 godina, kada su “trgovine” u koje se išlo po potrebne boje, detalje i opremu bile livada, šuma, polje, odnosno priroda.
A upravo nju još uvijek koriste Čuvarice kulturne baštine iz Kladara i svima dobro znana baka Ivka Mađar, koja svoje iskustvo prenosi na mlađe generacije i tako tradicionalne metode ukrašavanja pisanica kroz radionice čuva od zaborava.
Kroz jučerašnju (ponedjeljak) radionicu oživjele su starinsku tehniku ukrašavanja pisanica odnosno ukrašavanje pisanica močvarnom biljkom zvanom racinec.
-Ovu tehniku mi je pokazala mama. Imala sam 10 godina kada sam sa susjedom i njezinom mamom sjedila i učila kako se to radi. Isprva smo morale ići u šumu potražiti racinca, a zatim su nam pokazale kako se iz racinca vadi sitinec, odnosno središnji, bijeli dio s kojim ukrašavamo pisanicu.
Od racinca, zelenog dijela, radile smo ‘racke’ na prstima ili košarice za pisanice – objašnjava nam baka Ivka te ističe kako je važno čim se racinec ubere da se odmah stavi u vodu jer se brzo suši.
Polaznicima je strpljivo pokazivala kako pravilno izvaditi sitinec iz racinca te kako s njima ukrasiti pisanicu. Nakon pripreme, trebalo je ukrase zalijepiti. Ljepila kakvog danas poznajemo prije nije bilo, pa su se žene snašle s onim što su imale u domaćinstvu.
-Kako bi se sitinca mogla zalijepiti za pisanicu, odnosno kokošje jaje, ono mora biti čisto, neobojano i ispuhano. Potom smo radile ljepilo. Uzele smo bjeljanjak, koji smo jako dobro istukli, a potom smo čačkalicom crtali uzorak i na njega lijepili sitinec. Znali smo lijepiti i bijelim brašnom, za koje je također postojao recept, kako ga skuhati da postane kao ljepilo, ali u tom slučaju bi ga se moglo koristiti jako kratko jer bi se za dva sata već osušilo – dodaje iskusna baka Ivka.
Uz tehniku, najveća je pažnja na samoj mašti: uz više mašte, dobije se i ljepša pisanica.
-Bitno je da osoba ima maštu, da si sam osmisli kako će ukrasiti pisanicu; bit je da pisanica bude originalna, a ne da kopiramo jedan od drugih – kaže.
Iako je ovaj način ukrašavanja pomalo zaboravljena tehnika, baka Ivka rado ju pokazuje brojnoj djeci i održava radionice za njih.
Jučer je polaznicima pričala jako je cijeli proces bio jako zabavan: prvo su sva djeca, zajedno s roditeljima išla tražiti racinca, koji većinom raste oko močvarnih područja, a nakon što bi pisanice bile ukrašene, koristili su ih i za matkanje.
-Svi smo se trudili da pisanice ispadnu lijepe, kako bismo se na matkanu nedjelju s njima mogli matkati. Osim sitincem, pisanice smo znali i bojati prirodnim bojama. Olupinu od luka smo kuhali u vodi, za crvenkasto-smeđu boju, a ako smo željeli žutu, koristili smo cvijet maslačka i nevena. Također, znali smo lijepiti i razne komadiće krpica, kako bi pisanice bile što šarenije – ispričala je baka Ivka, koja zna pisanice ukrašavati i voskom i među rijetkima je na našem području i po tome.
-Sve je to je tradicija koju treba prenositi na mlađe generacije i drago mi je što na raznim radionicama mogu pokazati kako se rade. Današnjoj djeci je to jako zanimljivo i dok god budem mogla, pokazivat ću ove tehnike i prenositi ih na mlade, da se ne zaborave – zaključuje zanimljiva i vrijedna baka Ivka Mađar.
(www.icv.hr, ib)
