O ljudima poput Gabriele Arapinac iz naselja Špišić Bukovica, komotno bi se mogao napisati roman, no mi smo pokušali skratiti njenu životnu priču tek na nekoliko stranica što nije bio nimalo lagan zadatak.

Gabriela Arapinac ili kako je prijatelji i poznanici od milja nazivaju Gabi, u Špišić Bukovici živi od 1964. godine, a put u to naselje u Virovitičko-podravskoj županiji doveo ju je iz naše metropole Zagreba gdje je provela djetinjstvo i školovala se.

– Da mi je tada netko rekao da ću se iz velikog grada preseliti u neko malo naselje i tu provesti najsretnije trenutke svog života, ne bih mu vjerovala. No, ne bih tu mogućnost ni u potpunosti isključila jer moja pustolovna narav ne poznaje granice, a sposobnost da se priviknem na nove sredine jedna je od mojih jačih strana. Oni koji me duže znaju rekli bi da su u pitanju geni jer moja baka je Talijanka iz Venecije, tako da i ja imam talijanske krvi. Nakon što se udala za Hrvata preselili su u Hrvatsku točnije u Slavoniju, dok su moji roditelji doselili u Zagreb za kojeg me vežu lijepe uspomene, jer ipak je to i moj grad i često sam tamo sa svojim prijateljima – započela je priču o sebi Gabriela koja nas je ugostila u svojoj obiteljskoj kući u Špišić Bukovici u kojoj živi zajedno sa svojim sinom Zdravkom.

– On mi je velika podrška, a i kćer Kornelija koja živi i radi u Zagrebu. Kažem, podrška jer to je pravi izraz, a govorim to zbog toga jer sam oduvijek vrlo samostalna i aktivna. Sve me zanima, puno toga radim i zbog toga me teško slijediti – rekla je Gabriela za koju bi se moglo reći da je sve drugo osim umirovljenice jer radi istim, ako ne i većim intenzitetom nego kada nije bila u mirovini.

– Za mene riječ umirovljenik ima malo drugačije značenje od onog ustaljenog. No, moja priča započinje od doseljenja u Špišić Bukovicu kada sam se te 1964. zaposlila kao nastavnik glazbenog odgoja u Osnovnoj školi Augusta Cesarca u Špišić Bukovici i tu ostala raditi do umirovljenja. Nekoliko godina kasnije upoznala sam svog muža Branka koji je bio mesar te imao svoju mesnicu. Neki bi rekli “u mesara puno para”, no kod mene ipak veću ulogu igraju emocije, pa je tako bilo i u slučaju Branka. Jer, emocije su bile i ostale pokretač svih mojih dobrih odluka i nikad me nisu prevarile. Tada sam paralelno radila u školi i u mesnici. Ništa čudno, jer potičem iz krojačke obitelji pa mi rad nije stran, tako da iako sam u početku uistinu malo znala o krmenadlima, lopaticama, čvarcima i slanini, vrlo brzo sam naučila i svidjelo mi se. To je ono moje da u svačemu tražim pozitivne strane, a u mesnici sam našla pozitivnih stvari “na kile” – kroz smijeh je rekla naša uvijek vesela sugovornica Gabi kojoj njena profesija, glazba ipak zauzima prvo mjesto radne ljestvice.

– Glazba je ono čemu sam htjela podučiti mladu generaciju u školi, ali i sve naše druge žitelje. Tako sam bila i nastavnik i zborovođa i vođa folklora, pa po potrebi i svirač harmonike i sintesajzera. Željela sam glazbeno obogatiti život u našem naselju, neovisno radilo se to o klasičnoj, zabavnoj ili izvornoj skladbi. Jedino što ne podnosim su takozvane “cajke”, no ne osuđujem one koji to slušaju. Svatko zna svoje, no drago mi je da sam mnogim ljudima dala smjernice kako da glazbu dožive i izaberu onu koja će im najbolje odgovarati. Drago mi je da je moj trud prepoznat od strane Općine Špišić Bukovice i Grada Virovitice koji su mi uručili mnoga priznanja i zahvalnice za moje zalaganje. Odlaskom u mirovinu moj rad nije prestao nego se još više intenzivirao, no tada mi se desila i velika životna tragedija, smrt mog supruga koji mi je bio i suprug i najbolji prijatelj, izuzetan životni suputnik i uzdanica u svemu. Tada su mi kroz glavu letjele divne uspomene na naš zajednički život, sve lijepe stvari, sretni zajednički trenutci i ostalo. No trebalo je nastaviti živjeti i tu mi je pomogla moja snaga i samostalnost, dakako i moja djeca. Nastojala sam se što više angažirati, a s obzirom na to da sam poprilično svestrana i izrazito društvena, nastavila sam tamo gdje sam stala, ali se angažirala i u nekim drugim sredinama, poput Udruge “Češka beseda” Virovitica u kojoj sam neprekidno od 2010. godine i tu ću ostati i nadalje. Držim da je to odličan izbor za mene jer volimo zajedničke stvari, glazbu, tradiciju, kulturu, a tu srećem i svoje stare prijatelje i istomišljenike, te me također veseli kad uočim da i ona mlađa generacija zna cijeniti tradiciju i kulturu – rekla je naša sugovornica koja je i dugogodišnja predsjednica jedne od omiljenijih udruga pod nazivom “Živi život” koja, kako je napomenula, ne okuplja samo samce nego i sve usamljene osobe ili one koji bi htjeli upotpuniti svoje slobodno vrijeme lijepim stvarima.

– Drago nam je da naša udruga spada u red omiljenijih udruga. Trenutno nas ima oko 60-ak, uglavnom žena raznih generacija. Možda bi bilo i više muškaraca kada bi u naše aktivnosti uveli kartanje i gemište, no mi smo se orijentirali na malko drugačije druženje – našalila se Gabriela koja itekako zna razveseliti društvo na raznim feštama, jer lijepo pjeva, svira harmoniku i vrlo je druželjubiva.

– Zanimljivo je da ja spadam u one rijetke zabavljače koji uopće ne piju alkohol, a unatoč tome su vrlo veseli i raspoloženi za druženje. Volim fešte, posebno ako imaju veze s tradicijom i plesom, posebno plesom jer volim plesati. Nažalost, tu opet nedostaje muški “kadar” jer većina njih više voli pjevati uz čašicu, a mi žene si tražimo partnerice za ples. No, to je već duže vremena tako. Pitanje je samo da li žene mogu naučiti plesati “mušku stranu”, no sve više žena, shodno nezainteresiranosti muškaraca za plesne aktivnosti, to znaju, tako da smo tu “na konju”. Ipak, ono što mi je najljepše u našim druženjima, to su izleti koji su uglavnom u obliku posjeta kazalištima i raznim priredbama u Zagrebu, Osijeku, Virovitici, ali i drugim gradovima. Posebno volim posjete kazalištu “Komedija” u Zagrebu gdje imam “špagu” za predstave, a jednom je taj poznati kazališni ansambl odigrao predstavu samo za nas članice udruge “Živi Život”. Ponosna sam na tu udrugu i iako dugo postojimo i nemamo svojih službenih prostorija, spadamo u jednu od najaktivnijih udruga. Vjerojatno smo jedna od rijetkih družina koja svoje redovne sastanke održava u autobusima za vrijeme puta na neku od destinacija, ali time je to i zanimljivije. Uvijek se rode neke dobre ideje jer sve nas nosi isti elan uživanja u lijepom – pojasnila nam je Gabriela koja je, iako ima 76 godina vrlo vitalna i nema nikakvih problema s kretanjem i suvišnim kilogramima.

– Svi koji me poznaju znaju da sam u formi koliko mogu biti i svima savjetujem da se obavezno bave tjelovježbom jer će se dobro osjećati, biti sretni i zadovoljni te vidjeti i širiti samo pozitivu oko sebe – kaže umirovljenica Gabrijela koja već duže vrijeme vodi vježbe aerobika u Češkoj besedi Virovitica.

– Aerobikom se bavim već 36 godina pa mi je valjda i navika bavljenja tjelovježbom osigurala da danas izgledam mlađe i sretnije. Tjelovježba je u svakom slučaju jedna od osnova da sam tu gdje jesam i takva kakva jesam i bavit ću se njom i dalje u skladu sa svojim mogućnostima – rekla je Gabriela Arapinac koja je na kraju našeg razgovora napravila i rezime svog sretnog života.

– Kao što kaže ime naše udruge “Živi život”, život treba živjeti punim plućima, kretati u novi dan s optimizmom, negativnim stvarima što više onemogućiti pristup i visoko dignuti čelo. Imamo za što živjeti i imamo pravo na život, a najbolje se može uživati u malim stvarima, jer tko to ne uspije, neće moći uživati u ničemu. Stoga hrabro naprijed u život jer nema te korone i drugih zala koji bi nas u tom mogli spriječiti – zaključila je na kraju razgovora naša sugovornica Gabriela Arapinac, Gabi.

(www. icv.hr, bs)