Blagdan svetog Vinka, vinkovo, vincekovo – blagdan je vinograda, vinogradara i vinara, prvi od pet zapovjedanih vinogradarskih blagdana u godini. Duga je tradicija obilježavanja ovog blagdana na vinogradarski način. Na taj dan treba se ići vinogradu u pohode. Višestruko je značenje njegovog obilježavanja. Vinogradari ga tumače na način da je u to vrijeme u godini početak godišnjeg vegetativnog ciklusa. Vinova loza se pomalo budi iz zimskog odmora. Doduše, obzirom na vremenske prilike, vegetacija samo što nije. Ubrzo će vinovom lozom poteći sokovi. Drugi su opet zagovornici da je to vrijeme otvaranja nove sezone vinogradarskih radova, početak orezivanja vinove loze, provjera stanja stupova i žice, izvaljenih čokota… Orahovački kroničar Ivan Grgurić priča o običajima Vinkova nekada:
– Kad su nekad trsovi bili uz kolje, to je bilo vrijeme izrade kolaca. Cijepale su se bagremove oblice, gulila kora, pa šiljili kolci. Posloženi kolci unakrst čekali su rano proljeće, da zapjeva ševa, kako bi bili pobijeni uz panjeve u vinogradu. Uz obilježavanje blagdana svetog Vinka vezane su svečane ceremonije i stari običaji. Ispjevane su o vinu prelijepe pjesme, ispisane zdravice. A za Vinkovo? U nekim krajevima štatutima je utvrđen obred blagoslova vinove loze. Tom se prigodom izgovaraju posebne šaljive molitve. U bogatoj narodnoj baštini nalazimo poslovice i mudre izreke, u kojima se zaziva lijepo vrijeme i rodna godina: “Vinkovo sunce, dobro vince”, “Kad Vinkovo sunce peče, u buradi vino teče”, “Kad za Vinkovo sunce sije, dobroga se vina pije”, “Ako se za Vinkovo mlakom vodom vrabac opere, najesen se puno grožđa bere” samo su neke, a ima ih pregršt – priča Grgurić i nastavlja s običajima Vinkova u orahovačkim vinogradima.
– Vinograd treba posvetiti da s Božjim blagoslovom započne svoju novu, vinogradarsku godinu. Pripreme gotove, dolaze ljudi, muško i žensko, mlado i staro. Sve ih je više. Žene donose kolače, muškarci slaninu, kobasice, vino… Slanina friška, tek odimljena u pušnici ili prozračnom tavanu. Na ražnju uz vatru raširi se poput latica najljepšeg cvijeta. A vino? Božja kapljica, melem za nepce, okrjepa za dušu. Vino novo, ‘otkuvalo’, očistilo se, i ‘vata’. Idila bogatog seoskog narodnog folklora. Polako se spušta večer. Ljudi sve više. Pozvani i nepozvani, domaćini, rodbina, kumovi i gosti. Ugođaj sve topliji, izvana vatra, iznutra dobra kapljica. Dobro se jede, dobro se pije. Vesela crvena lica u živahnom razgovoru. Vatra golema. Gore isprekrižane cjepanice. Veliki plameni jezici vrište u ludoj igri s mrakom na lomači. Sjaji se nebo nad selom. Iskričave žege napretek. Uokrug ljeskovi ražnjevi sa slaninom i kobasicama. Cvrči. Kaplje mast s pržene slanine. Onaj tamo natapa njome poveliku šnitu kruha. Širi se ugodan miris, draži nepce – prisjeća se Grgurić u svom prepoznatljivom literarnom izričaju te naglašava kako je uz Vinkovo uvijek išla i pjesma.
– Oko vatre se javi prvo poneka pjesma, nasuvo. Uh, kako bi glazba dobro došla. Iz mraka iskrsne čovjek s tamburom, a iza njega harmonikaš. Tuš, pa poteku milozvučni tonovi. Potegnu oni slavonsku pjesmu, a svi im se pridružiše. Razliježe se pjesma, glasna, iz duše. Stanka za okrjepu. Kruži flaša oko vatre. U zdravlje! Poneka šala, dosjetka, pa opet pjesma. Ne štede se grla. Miješaju se ženski i muški glasovi, duboki i visoki. Veselo druženje potrajalo do duboko u noć. Bilo je lijepo i veselo. Dogodine to treba ponoviti. Tinjaju vatre i po drugim vinogradima. Običaj je bio svratiti i do drugih vinograda, pa uz pjesmu se spustiti u selo i seoskim stazicama zapjevati seljanima pod prozorom. Posebno su aktivni bili oni mladi, kada puste glasove potencijalnoj djevojci – prenosi svoja sjećanja i zapise Grgurić te zaključuje:
– Evo sveti Vinko! Otkinuli smo komad naše bremenite i složene svakodnevnice te starim dobrim običajima obilježili tvoj i naš blagdan, tradicionalno, veselo i u dobrom raspoloženju. Uz Božju pomoć ti nam budi milostiv i podaj nam dobru i rodnu vinogradarsku godinu – ispričao je kroničar Ivan Grgurić priču iz svoje arhive tradicionalnih običaja.
Kad se sve zbroji, zaključak je samo jedan – ne daju Slavonci da njihovi običaji padnu u zaborav, a svetog Vinka štuju od davnina. Zato će ovih dana, posebno u subotu, 22. siječnja na sam Dan svetog Vinka, svi pohrliti u svoje vinograde, okačiti suhu slaninu i kobasice o trsove, nešto pojesti i popiti, nazdraviti svecu i vinogradu, vinu i tradiciji.
(www.icv.hr, vg)
