Veliko hrvatsko srce po tko zna koji put se pokazalo i dokazalo. Svi su pohitali u pomoć Banovini stradaloj od potresa, pomagalo se na sve moguće načine, a među onima koji su dobili najzahtjevnije zadatke bio je i zapovjednik DVD-a Orahovica Robert Orina. Orina je bio u prvoj smjeni pomoći u Sisku gdje je s djelatnicima tamošnje Javne vatrogasne postrojbe radio na skidanju oštećenih dimnjaka i dijelova zidova koji prijete padanjem.

-Sisak je relativno lakše prošao nego Petrinja, a najviše je stradala ona stara jezgra grada. Naš zadatak je bio skidanje derutnih i popucalih dimnjaka te crijep s krovova koji je potencijalna opasnost za građane. Isto tako, sve zatečene rupe na krovovima zatvarali smo s najlonima kako bi zaštitili objekte od kiše i vlage. Zanimljivo je bilo vidjeti zgrade koje izvana izgledaju dobro, ali kad uđeš unutra vidiš kaos, popadala žbuka, vidjeli smo dimnjake iznutra koji su se pomaknuli 10-15 centimetara i postoji opasnost da bi mogli pasti ljudima u kuće i stanove. Ono što će meni ostati u pamćenju definitivno je situacija u jednoj obiteljskoj kući za koju smo dobili adresu da odradimo intervenciju. Naime, kada smo ušli u tu kuću, dimnjak kuće se nalazio na kauču u dnevnoj sobi, dakle srušio se čovjeku kroz štukatur ravno u dnevni boravak. Sve smo to sanirali, gore najlonom, dolje taj dimnjak iznijeli van, ali dušu je nakon toga bilo teško sanirati. Mi vatrogasci smo bili, recimo to tako, prva linija obrane za građanstvo da im nešto ne padne na glavu i da osiguramo kuće i zgrade da ne kvase – priča Orina te naglašava kako se vodi izuzetna briga o svakom detalju ljudi koji rade na obnovi, odnosno pomoći.

-Ekipi koja radi stvarno kapa do poda, redovno smo dobili suhe obroke za doručak i večeru te topli, kuhani za ručak koji nam je dovožen, a uvijek smo se mogli i otuširati. Mi smo trebali spavati u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Sisak, no kako je ona toliko oštećena da nosi žutu oznaku “na osobnu odgovornost” smjestili su nas u sportsku dvoranu u mjestu Budaševo gdje smo spavali na madracu u vreći za spavanje. Sjećam se noći s utorka na srijedu, oko pola tri kada me onako umornog i snenog probudilo drmanje tog madraca ispod mene. U trenutku se zapitaš, gdje sam, što se događa pa ti sine, a da, tu smo u Sisku, tu se drma stalno. Jednostavno se moraš naviknuti jer kada dođeš promrzao i mokar i konačno se malo opružiš da se odmoriš ništa te ne može dignuti jer znaš da sutra moraš biti ljudima na usluzi – nastavlja Orina te izdvaja jednu situaciju pri intervenciji koju će, kako kaže, pamtiti dok je živ.

– U mojoj smjeni je bilo 20-ak auto ljestvi iz cijele kontinentalne Hrvatske, svaki dan smo bili raspoređeni na određene adrese, a evo ja 17 godina radim u vatrogastvu i zapovjednik sam dugi niz godina, svašta sam do sada prošao, i moram priznati da mi je ovo jedan od najtežih zadatak do sada. Jedna situacija mi još i sada stoji u glavi i siguran sam da ću je pamtiti do kraja života. Naime pri jednoj intervenciji kolega Josip Silaj iz Javne vatrogasne postrojbe Sisak i ja smo se našom auto-ljestvom digli na 26 metara visine kako bi s jedne zgrade skinuli betonsku kapu dimnjaka. Kada smo uzeli tu kapu s armaturom koja je sigurno negdje oko 50-ak kilograma i unijeli u korpu auto-ljestve, i kada smo krenuli u spuštanje dolje odjednom se zatreslo. Ne znaš da li ljulja lijevo-desno ili gore-dolje, ta betonska kapa na rukama, a kontrole na ljestvi ne možeš pokrenuti. Sudarali smo se kacigama, doslovno se držali zubima za zrak i rekli majko prirodo učini što moraš. Osjećaj je katastrofalan, nismo znali što se događa, je li ljestva u kvaru, ili nešto drugo. Kada smo se spustili dolje čekalo nas je par ljudi koji su pitali “dečki jel se malo zatreslo?” – ne da se zatreslo, nego nam se stisnulo sve što se u čovjeku može stisnuti. Kada pogledaš to podrhtavanje, dolje nije bilo jako, ali nama na 26 metara je bilo gadno, osjećaš se kao list na vjetru i samo čekaš kad će te odnijeti. Kada smo se malo smirili, popili vode i kada su koljena prestala klecati, posao se morao odraditi do kraja, i odmah smo se ponovno vinuli gore i nastavili raditi – prisjeća se Orina te izdvaja posebnu emociju cijele ove priče…

-Mi znamo zašto smo tu, ljudima se mora pomoći, a mi vatrogasci smo ti koji ulaze u prostore odakle ljudi bježe i zato ta ljubav prema vatrogastvu, taj poziv je specifičan koji moram nositi u sebi, moraš ga voljeti jer da je vatrogasac biti lako, vatrogasac bio bi svatko – zaključio je Orina.

(www.icv.hr, vg)