U orahovačkoj Osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić održana je radionica izuzetnog glazbenika, poznatog bubnjara “Zabranjenog pušenja”, ali i izvrsnog glazbenog pedagoga- Branka Trajkova Traka.
Radionica nosi znakovit naziv “Zvuk, ritam, tišina” u kojoj sudionik upoznaje baš to, zvuk, ritam i tišinu, kako oko sebe, tako i u sebi. Tridesetak učenika i nastavnika okupilo se u učionici glazbene kulture i pozorno pratilo svaki Trakov korak, zvuk i naredbu i postalo glazbenik-bubnjar barem na trenutak.
Bubanj djembu i druge bubnjeve koji se sviraju isključivo rukama bez palica, svirali su učenici, pedagoginja, knjižničarka i nastavnici.
– Prije svega moram reći da mi je bio užitak svirati jednu slobodnu formu s ovim krasnim mladima ljudima koji su pokazali i pažnju, volju i želju da sviraju i uživaju u onome što rade. Hvala školi na pozivu, ugodno sam se osjećao i dolazim ponovno sigurno– započeo je Trajkov te naglasio kako je provođenje ovakvih radionica počelo prije 25 godina kada je grupa “Zabranjeno pušenje” radila glazbene radionice za djecu žrtve mina.
– Bila su to djeca svih nacionalnosti bivše države koja su ostala bez udova, vida ili su imala bilo koji drugi tjelesni hendikep, a mi smo radili glazbene radionice u ortopedskoj bolnici u Rovinju i to je trajalo mjesec, mjesec i pol. To je bilo posebno iskustvo, a ja sam se našao u situaciji gdje sam imao dva seta bubnjeva, a njih je bilo deset i nisam znao kako da svi ponešto probaju. Tako sam odlučio rastaviti svoje bubnjeve i svakome dati po jedan dio bubnja da sviraju. Tako smo počeli slagati nešto zajedničko, stvorili smo komunikaciju kojoj nije trebao jezik, glazba je bila odgovor na sve. I tada se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, jer imajmo na umu da su djeca stradala jedna od drugih, nisu se u početku ni voljela, ali ih je onda glazba povezala i oni su postali prijatelji– priča Trajkov te nastavlja kako kad je primijetio koliko je ta glazba promijenila te ljude, kako su se oni počeli družiti, izlaziti zajedno, a njemu je to beskrajno promijenilo život.
– Povuklo me to da nastavim, da podijelim instrumente ljudima i povežem ih sve uz glazbu. I sada kada radim te radionice vraćam ono što sam doživio s tom djecom stradalom od mina, pokazujem da svi to mogu, da je glazba pokretač, da glazbu svako može doživjeti i s njom ispuniti sebe kao osobu ili pronaći u sebi ono dobro. Ovu radionicu radim školama, udrugama, u staračkim domovima, zatvorima, s ovisnicima koji su možda najteža populacija, jer su oni izgubljeni u onoj poveznici um-tijelo, ali svima kažem isto – ja to mogu– kaže Trak te ističe posebnu priču iz jedne svoje radionice u Varaždinskim Toplicama.
– Nekih 20-ak godina radim ovu radionicu i tako sam došao u Varaždinske Toplice gdje je bila jedna miješana ekipa, autistična djeca, stradala u automobilskim nesrećama i slično i odradio sam najbolje što sam mogao i tek kasnije od defektologa čuo da ovo što su ovi ljudi radili po tim djebama, arbukama i zvečkama nisu mogli niti na fizioterapijama. Drugim riječima, ritam i glazba su ih potjerali da probude svoje mišiće, da tijelo napravi nešto što baš i ne može. To govori da se makne fokus s unutarnjeg i počne se slušati okolina i to je pogodak. Kao što sam rekao učenicima danas, imate dva uha, a jedna usta, što znači da u životu treba dva puta više slušati nego pričati– zaključio je Trak.
(www.icv.hr, vg)
