Nismo se jednom uvjerili kao život doista piše lijepe priče, a takva je jedna priča koja se rodila nakon Kolone sjećanja u Vukovaru i niza majica koje su nosili ljudi, a na kojima su bila imena poginulih branitelja Vukovara. Majice su donijele mnoge susrete, suze i spojile ljude iz svih krajeva Hrvatske, a svoju posebnu priču ima Čačinčanka Ana Krmpotić Matijašević, inače ravnateljice Dječjeg vrtića ”Lipa” Čađavica. Naime, Ana i njen suprug Marko upoznali su obitelj poginulog branitelja čije je ime nosila na sebi i poklonili im svoje majice.
– Ustajemo u 4 ujutro kako bismo što ranije stigli u Vukovar i ondje dočekali prve svjetlosne signale novoga dana. Kako nismo željeli propustiti niti jedan trenutak protokola, uputili smo se do vukovarske bolnice, odakle je sve započinjalo, zanemarivši sve kilometre koji su iza i ispred nas. Na putu do bolnice, prišao nam je jedan dečko dajući kompliment: “Obzirom da ste mladi, skrenite u dvorište dvorca i uzmite majice na kojima su imena poginulih i nestalih vukovarskih žrtava. Postupili smo tako, obukli majice i kao i svi mladi s personaliziranim majicama čekali smo da povorka započne– počinje Ana te nastavlja kako je u koloni njen suprug primijetio dečka kraj sebe koji je nosio majicu s imenom Stjepan Matijašević, što je ime i prezime njegovog pokojnog djeda.
– Ipak, to je ime nekog drugog Stjepana Matijaševića. Upitala sam supruga da li bez obzira što je riječ o drugome želi tu majicu, što je on i potvrdio i zajedno odlazimo do dečka i pitamo ga hoće li se zamijeniti za majicu jer bi Marku puno značilo da nosi majicu svoga prezimenjaka. Pored Stjepana Matijaševića, stoji dečko s majicom i imenom Ivica Matijašević. Poželim i ja nositi majicu s istim prezimenom. Zamijenimo se s dečkima za majice i tu sve počinje– kaže Ana.
Stotine pitanja su joj se tada rojila po glavi. Tko su Stjepan i Ivica? Gdje su živjeli? Kakva ih je sudbina zadesila? Jesu li Markova daljnja rodbina? Nastavili su dalje hodati u koloni ponosni što imaju majice sa svojim prezimenima.
– Hodajući u Koloni, osjećali smo da su sve oči uprte u nas. Narod se trudio redom čitati imena s gotovo 2700 majica, kao da očajnički žele pronaći ime nekoga svoga. A i željeli su, jer mnogi i nakon 33 godine ne znaju gdje su im majke, očevi, braća, sestre, bake ili djedovi. Potiskujemo suosjećanje, ali osjetimo da je teško i bolno– dodao je Anin suprug Marko.
Pri povratku iz Vukovara, puni dojmova i ponosa što su nosili te bijele tkanine s imenima na srcima, rekli su sami sebi kako je ovo lijepa uspomena i zasigurno će te majice imati posebno mjesto u njihovom domu. No, priča se nevjerojatnim slijedom zavrtjela dalje.
– Sljedeći dan, Facebook gori, majice se poklanjaju obiteljima vukovarskih žrtava, obitelji traže majice s imenima svojih najmilijih. Odlučimo ipak pokloniti i svoje majice onima kojima će više značiti od samog prezimena. Objavljujem post i čekam i u vrlo kratkom periodu javljaju nam se članovi obitelji. Marko mi, bez razmišljanja govori: “Odnijet ćemo im majice. Idemo k njima”.
– Odmah drugi dan ujutro uputili smo se ponovno u Vukovar– nastavlja Ana te priča kako je suprug Marko stupio u kontakt s unukom Stjepana Matijaševića koji živi u Zagrebu i dogovor jer pao da mu majicu ostavi u Starom tornju, pa će ju preuzeti kada dođe u Vukovar.
– Od poznanice smo nabavili i majicu s imenom Dominko Matijašević te ju odnijeli članovima obitelji u Bogdanovce. A ono što me najviše dirnulo jest susret s Igorom, sinom Ivice Matijaševića čiju sam majicu ja nosila. Igor je, na vlastitu inicijativu, sudjelovao u privatnoj istrazi, kako bi pronašao svoga oca. Divim mu se na hrabrosti i upornosti. S ponosom je uzeo ovu majicu, jer nije ona obična tkanina. Majice su tamo gdje trebaju biti. Griju srca svojih obitelji kad već ruke ne mogu– zaključila je Ana Krmpotić Matijašević još uvijek puna dojmova i još punijeg srca.
(icv.hr, vg)
