Uvijek je zanimljivo zaviriti u svijet umjetnika, jer tamo se svake sekunde može pronaći nešto novo i jedinstveno. A kada pogledaš u svijet istinskog umjetnika koji svojim potezom ruke život čini ljepšim za male i velike, onda je bogatstvo najveće.

On je Tomislav Torjanac, rođeni Orahovčanin, ilustrator čija djela hvali i nagrađuje čitav svijet, čovjek kakav se “dva puta ne rađa”. Tomislav niti u ovim tmurnim vremenima ne miruje, stalno je prepun ideja, radi i stvara. Nastavio je suradnju sa svojim dugogodišnjim prijateljem Damirom Urbanom izradivši mu vizual za novi glazbeni uradak, a iz njegove glave izašlo je još noviteta.

Dakle, Tomislave što ima novoga?

-Od našeg posljednjeg razgovora dosta se toga dogodilo – ilustrirao sam i grafički oblikovao nekoliko naslovnica knjiga, većinom domaćih autora: “Priče sa satnim mehanizmom” Faruka Šehića, “Umro Supermen” Zorana Malkoča, “Kad su Divovi hodali zemljom” Zorana Pilića, “Uvjerljivo drugi” Svena Popovića, “Poderana koljena” Dine Pešuta… Radom na spomenutim naslovnicama postavio sam si izazov da se svaka naslovnica tehnički i stilski što više razlikuje od prethodne. Mislim da je povremeno postavljanje kreativnih ograničenja samome sebi zapravo jedan od načina poticanja kreativnosti, jer zahtijeva drugačiji način razmišljanja i izlazak iz rutine, što je uvijek dobro.

Nastavio si suradnju s Damirom Urbanom?

-Nakon rada na albumu “Mamut”, moja se suradnja s Damirom Urbanom nastavila i dobila nove dimenzije. Na primjer, dizajnirao sam video kulisu za dva tradicionalna predbožićna koncerta Urbana&4 u Tvornici Kulture u Zagrebu, posudio sam svoj glas kao engleski narator uvodne špice serije emisija “2020. za Rijeku”, za koju je Urban skladao glazbu. Od naše uobičajenije glazbeno vizualne suradnje istaknuo bih rad na naslovnici singla “Iskra” te na albumu “Live at Lisinski” Urbana&4 i Zagrebačke filharmonije, koji je ove godine nominiran za nagradu Porin u kategoriji Najbolje likovno oblikovanje albuma. Najnoviji vizual koji sam nedavno naslikao za sjajan projekt “Pseća oluja” Urbana&4 moja je interpretacija istoimene pjesme, ali i nekih dijelova Urbanova svjetonazora, budući da se poznajemo i surađujemo već dugi niz godina. Stoga mi je draže čuti tuđe tumačenje i doživljaj vizuala nego iznositi vlastite ideje. Na primjer, neki su lik plemenskog izgleda s djetetom u naručju doživjeli kao muškarca, neki kao ženu, a neki kao oboje. Uzdignutu ruku netko je protumačio kao znak promatraču da prekine razgovor i da se utiša, a netko drugi isti je pokret shvatio kao znak uznemirenim psima neka se obuzdaju, jer su nešto čuli ili naslutili. Nešto izvan kadra što predstavlja opasnost, unatoč dnevnom svjetlu koje također dolazi s te strane. Kompozicija smještena u interijer koji jako podsjeća na modernu sobu s kartom svijeta na zidu, ipak većinu interpretacija, pretpostavljam, smješta u ovaj trenutak kad se naše globalno pleme suočava s nevidljivom olujom, ali i probuđenom vjerom u to da se u malim ljudima kriju divovi čija djela, kao tisuće malih kornjaša, svijetle u noći.

Ilustracije za djecu, veliku i malu su tvoja stalna inspiracija. Tako je izašla i nova, moderna Crvenkapica?

Kad je riječ o dječjoj literaturi, prošle je godine objavljeno dvojezično, hrvatsko-arapsko izdanje slikovnice “Ogledalce”, koju sam izvorno ilustrirao i dizajnirao prije nekoliko godina. Svrha dvojezične slikovnice bila je da se djeci koja su iz arapskih zemalja doselila u Hrvatsku predstavi hrvatska dječja književnost. Slikovnica se djeci dijelila besplatno, u okviru projekta “Story Time – Vrijeme za priču”. U pripremi je i englesko izdanje slikovnice “Kako živi Antuntun”, što me iznimno veseli. Od novih dječjih projekata, koji nisu ništa manje namijenjeni i odraslima, započeo sam rad na ilustriranju prve knjige za djecu Ante Tomića naslovljene “Đuro Hodalica”. Riječ je o vrlo duhovitoj, dirljivoj i poučnoj priči o malenome čvorku Đuri koji ima strah od letenja jer je u ranim danima života ispao iz gnijezda. Ipak, većina ljudi poznaje me kao ilustratora slikovnica “Kako živi Antuntun” i “Grga Čvarak” pa bih zaključio time da su spomenuta dvojica napokon dobila prijateljicu. Naime, najnovija slikovnica koju sam ilustrirao jest “Crvenkapica”, prema priči iznikloj iz pera braće Grimm prije dva stoljeća. To je jedna od prvih priča koje pričamo djeci i unucima, želeći ih pripremiti da što sigurnije iz svoga nevinog dječjeg svijeta zakorače u ovaj naš. Klasičan lektirni tekst ostao je nepromijenjen, ali ilustracije sam pomaknuo u nama blisko okruženje i vrijeme. Modernim sam Crvenkapicama kroz šalu, ali i zbilju, pokušao dodatno ukazati na to da ih i danas vrebaju vukovi – doduše, nešto drukčijeg izgleda i naizgled simpatičniji od starih šumskih grabežljivaca, ali ništa manje opasni. Moderni su vukovi promijenili dlaku, ali ne i ćud – i dalje su vješti “prodavači magle” malenim Crvenkapicama, a i njihovim bakama – čime ova priča potvrđuje svoju bezvremensku važnost. Slikovnica još nije izišla i, nažalost, zbog situacije u kojoj se našao cijeli svijet, još nije definiran datum njezina izlaska.

(www.icv.hr, vg)