Slavko (71) i Slavica (70) Zidar iz Orahovice proslavili su 50 godina svog zajedničkog života. Ovaj bračni par ima posebnu priču, prvu onu prepoznatljivu s puno ljubavi, međusobnog razumijevanja i strpljenja, a druga je ona koja ih je krasila sve te lijepe godine, priča o zajedničkom životu prepunom smijeha, duhovitih anegdota i humoreski koje su ih održali u životu.
No, kako je sve počelo, gdje su se i kako ovi bračni ”imenjaci” upoznali:
– Upoznali smo se u prvim razredima osnovne škole u našem selu Nova Jošava. Dugo smo se znali, selo je malo i svi su međusobno poznavali, pomagali jedni drugima tako da za neka posebna upoznavanja nije bilo potrebe. Prava ljubav rodila se u višim razredima škole, odnosno kada smo učili zanate – započinje Slavko koji je po struci, zanimljivo kao i po prezimenu, zidar dok je Slavica pletačica.
– Naša ljubav krenula je na jednoj školskoj priredbi gdje smo zajedno nastupali. U jednoj predstavi smo bili glavni glumci, Slavko je glumio oca, a ja kćer. Puno smo se družili u pripremi te priredbe i tako je sve krenulo. Kako sam ja uvijek voljela reći, bio je najljepši dečko u selu i željela sam biti njegova djevojka i eto dogodilo se – prisjeća se Slavica.
– Svatovi su bili oni tipični seoski, slavonski. Počeli jedan, a završili drugoga dana poslije podne. Kao da je bilo jučer. Sjećam se da smo kroz cijelo selo plesali kolo. Bilo je iznimno hladno, a kuma smo u svatove vozili na ornici. Kada smo došli po mladu željeli smo svi mi muški zaplesati na stolu, njen otac nije dao, ali kako smo bili uporni s jednog stola smo sve skinuli, popeli se i naravno kako su to bile male kuće nitko od nas nije stao do plafona.
No, nije nas to smetalo, takvi pogrbljeni smo plesali i veselili se – kaže Slavko, a jedne zanimljive priče iz svatova Zidarovih prisjetio se i njihov kućni i Slavkov prijatelj iz djetinjstva Ivan Grgurić:
– Zanimljivo je da je to vjenčanje bilo u svibnju, a toga dana i posebno dan poslije bio je strašan mraz. Sjećam se kako smo ujutro nakon svatova preko puta njihove male kuće u kojoj su svatovi i održani, na našem igralištu, kako smo ga mi Jošavčani nazvali, Ravnica, po tom mrazu svi zajedno zaplesali kolo. Bila su to vremena za pamćenje – priča Grgurić.
Slavko i Slavica naglašavaju kako ih je održala međusobna dobrota, razumijevanje i prije svega strpljenje:
– Bilo je svega, i tuge i sreće, ali eto kada nekog voliš i odabereš ga za životnog partnera onda se sve može prebroditi. Ja sam prije vjenčanja radio u Njemačkoj, morao se vratiti zbog odsluženja i te 1970. smo se i vjenčali. Samo neka je zdravlja pa da poživimo i uživamo sa svojom unučadi. – zaključuje Slavko.
Slavko i Slavica imaju dvoje djece Roberta i Renatu te troje unučadi i njima se najviše vesele iako su i oni sada već gotovo odrasli.
– Nekada se živjelo puno skromnije, ali ljudi su bili puno iskreniji i bolji. Svi su se nekako više družili, posjećivali jedni druge, a sada je to puno drugačije. Često volimo prelistati stare fotografije u albumima jer to je uspomena, a ne danas gledati kada unuci ili djeca donesu na mobitelima ili računalima – sjetno kaže Slavica. 50 godina je proletjelo, ali donijelo jedan veseo i skladan život i kamo sreće da potraje još dugo kao primjer mnogima. (www.icv.hr, vg)
