U Hrvatskoj je prvi streličarski klub osnovan u Zagrebu 1955. godine, pod imenom “1. SK Zagreb” (Prvi streličarski klub Zagreb). Taj je klub bio rasadnik streličarstva u Hrvatskoj i drugim susjednim zemljama. Kasnije su se osnivali klubovi u mnogim gradovima diljem Hrvatske, poneki su prestali s radom a neki su još i danas aktivni sljedbenici streličarskog sporta. Jedan od njih je i klub “Streličari Grofa Jankovića” iz Čačinaca, osnovan 2009. godine i jedini je klub u Virovitičko-podravskoj županiji koji se bavi ovim sportom, a po broju osvojenih medalja pripadaju samom vrhu streličara u Hrvatskoj.

Posjetili smo ih kako bi saznali više o njihovoj strasti – streličarstvu. Dočekali su nas Goran Parašilovac, Irena i Drago Mlinar, Mario Gradinjan, Franjo Molnar i Zoran Špalj.

Predsjednik kluba Mirko Štefok bio je opravdano odsutan, pa je priču o ovim vrijednim streličarima započeo jedan od najiskusnijih članova, Goran Parašilovac koji je odmah na početku istaknuo razliku između streličarstva i streljaštva.

– Streličarstvo je olimpijski sport u kojem se meta gađa lukom i strijelom, a streljaštvo je sport u kojem se puca iz zračnog i vatrenog oružja. Inicijator za osnivanje našeg kluba bio je streličar Slobodan Kovačević iz Orahovice koji je svoje uspjehe redao sa streličarima u Našicama. Želja mu je bila popularizirati taj sport i u svom gradu te je u vrlo kratkom vremenu našao istomišljenike koji su se htjeli okušati u streličarstvu. Uz njega i njegovog sina Peru i moju malenkost, bili su tu i Franjo Molnar, Danijel Zec i još nekolicina entuzijasta koji se više ne bave streličarstvom. U Orahovici smo djelovali oko 4 godine pod nazivom “Streličari Ružice grada”, no zbog izvjesnih tehničkih poteškoća preselili smo u Čačince i prozvali se “Streličari Grofa Jankovića”. Tadašnji načelnik općine Čačinci Mirko Mališ prihvatio nas je s potpunim odobravanjem, a za potrebe zimskog treninga dobili smo i sportsku dvoranu Osnovne škole u Čačincima. Naravno, po lijepom vremenu trenirali smo po našim dvorištima, vinogradima, imanjima, tko je gdje stigao – započeo je Goran Parašilovac objasnivši nam kategorije u bavljenju ovim sportom.

– Kao i u svakom sportu, i u streličarstvu postoje dobne skupine, ali i kategorije natjecanja. Tako se trenutno Mario Gradinjan i ja natječemo gađanjem s olimpik lukovima s nišanom, a ostali se članovi bave tradicionalnim drvenim dugim lukovima bez nišana. Glavna razlika je što su olimpik lukovi sofisticiraniji i teži i meta se traži preko ciljnika, dok su tradicionalni lukovi nešto lakši i natjecatelj sam procjenjuje cilj. Meta se kod olimpik lukova postavlja na veću udaljenost, odnosno na 60 do 70 metara, ovisno o natjecanju, dok se tradicionalnim lukom puca na nešto manjoj udaljenosti od cilja. No i u jednom i u drugom slučaju potrebna je izuzetna mirnoća, snaga, upornost i koncentracija, a sve te osobine pripadaju najvažnijima kako u sportu, tako i u životu – rekao nam je Goran Parašilovac, vlasnik stotina medalja osvojenih na državnim i lokalnim prvenstvima, no čini se kako su streličari ljudi koji se ne vole hvaliti osvojenim nego uživati u tom lijepom sportu. Takav je i njegov “brat po oružju”, streličar u olimpik kategoriji Marko Gradinjan – Busa, jedini virovitički aktivni streličar i hrvatski branitelj koji je pušku zamijenio lukom i strijelom.

– Bavljenje streličarstvom je terapija koju bi svakom preporučio, bio on zdrav ili bolestan. Streličarstvo je sport kojim se zaista mogu baviti i muškarci i žene svih starosti. Taj sport zahtijeva smirenost i koncentraciju, omogućava boravak i kretanje u prirodi, a u zimskom razdoblju u sportskoj dvorani, tako da se aktivnosti odvijaju tijekom cijele godine. Streličarstvo pruža ravnopravnu aktivnost osobama s invaliditetom, a ovim sportom se rekreativno ili kao natjecatelji mogu baviti svi. Osim toga, za streličarstvo se s pravom može reći da je i obiteljski sport u rekreativnom kao i u natjecateljskom pogledu. U isto vrijeme ili na istom natjecanju mogu gađati roditelji i djeca, pa i djedovi i bake, svako u svojoj kategoriji i u svojemu stilu. No, nažalost u svijetu je streličarstvo popularnije nego u nas. Nešto je bolja situacija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ali kod nas u Slavoniji ima premalo klubova, ali i premalo ljudi, posebno onih mlađih zainteresiranih za taj sport. Takva je situacija i u našem klubu. Svi pripadamo srednjoj i starijoj dobi, a da bi klub mogao kvalitetno raditi potreban je i podmladak – sa zabrinutošću je zaključio Busa, no njihov kolega Drago Mlinar ima rješenje za to, što nam je odmah i otkrio i to u šetnji njegovim malim imanjem o kojemu se pomno brinu on i njegova supruga Irena.

– Rješenje za jačanje interesa mališana za taj sport je zabavni park kojeg planiram urediti u svom dvorištu. Hrabro sam s time započeo, a još ću hrabrije nastaviti tim više što imam podršku i od mojih klupskih kolega i prijatelja. S obzirom da je srednjovjekovna kultura i način života moja životna misija, vjerujem da ću u tome ustrajati te učiniti nešto poput onoga u Koprivnici gdje sam živio i bio jedan od inicijatora poznatog Renesansnog festivala u Koprivnici. Osim toga od kad znam za sebe izrađujem lukove, strijele, streličarsku i vitešku opremu i odjeću, sve što je porebno. Moja kuća je ustvari mali muzej srednjovjekovne umjetnosti i načina života i vjerujem da će to biti odličan dodatak mojoj namjeri da maksimalno populariziram streličarstvo, naglasivši pri tom plemenitost i viteštvo. Uz razne igre i mnoge druge zanimljive stvari za svaku dob, koje još za sada ne želim otkriti, mislim da ću u tome, uz pomoć moje supruge i kolega streličara i uspjeti –  rekao nam je ovaj ljubitelj kulture i tradicije Drago Mlinar, Podravac koji je ne tako davno doselio na slavonske širine i kojem smo obećali da ćemo ga posjetiti kad njegova ideja zaživi u potpunosti.

Iznenađenjima nikad kraja, jer klub nema puno članova, ali svi su po nečemu posebni. Takav je naprimjer slučaj i s Franjom Molnarom koji je akademski slikar i koji svoju umjetnost odlično spaja sa streličarstvom.

– U oba slučaja je potrebna koncentracija znanje i preciznost, ali ono najvažnije je da obje stvari pružaju iznimno duhovno zadovoljstvo, jer kako si sam za svojim platnom, tako si i sam pred svojom metom. Streličarstvo je nešto u čemu se natječeš sam sa sobom, ne isključivo zbog uspjeha i medalja na natjecanjima, koliko zbog dokaza svog stasanja u psihofizičkom smislu, propitivanja svog raspoloženja, pobjede nad svim problemima. Jer kad dobro ispucaš strelicu tvoje samopouzdanje jača i lakše se nosiš sa svim nedaćama. Vjerojatno je to i najvažnija stvar u streličarstvu – rekao nam je jedan od najstarijih članova, akademski slikar Franjo Molnar koji je nekolicinu svojih umjetničkih djela posvetio upravo streličarstvu.

S njim se složio i vrlo duhovit i vedar čovjek, nadasve dobar streličar Zoran Špalj, a “točku na i” naše priče stavila je jedina članica, Irena Mlinar.

– Treba povremeno malo prekontrolirati stvar jer znate već kakvi su muškarci. Mi žene ipak držimo tri ugla kuće,a i ne kaže se uzalud da iza svake uspješnosti muškarca stoji upravo žena – kroz smjeh je rekla Irena koja je uspješan streličar i al pari svojim muškim kolegama.

– Suprug Drago i ja maksimalno ćemo se angažirati da ovo naše domaćinstvo bude streličarska oaza sa srednjovjekovnim sukusom, no kao što veli Drago, o tome ćemo drugi put. Moji kolege rekli su uglavnom sve, a ja bih u njihovo ime pozvala sve ljude neovisno o dobi i spolu, imovinskom stanju ili mjestu stanovanja, da nas posjete i da onako “iz štosa” odapnu strijelu i osjete taj užitak. Tako smo svi mi započeli jer nitko od nas se nije tim bavio. Osim toga voljela bi da streličarstvo bude jednako i muški i ženski sport kakav u biti on i je u ostatku svijeta – rekla nam je Irena.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)