Rodio se samo 37 cm veličine, malo veći od šake odraslog čovjeka i 970 grama težine s dijagnozom cerebralne paralize. Sva moguća liječnička predviđanja govorila su da nikada neće moći hodati. No, on je svojom nevjerojatnom voljom i uz podršku obitelji pobijedio sve.

On je poseban dječak, on je Karlo Šramek, danas osmogodišnjak koji ne poznaje riječ prepreka ili ”ne mogu”. Od svog rođenja konstantno je na operacijama, terapijama i vježbama po cijeloj Hrvatskoj i sve te teškoće prelazi s velikim osmijehom i najčešće pjesmom na usnama.

– Rođen je dakle tri mjeseca ranije, u šestom mjesecu moje trudnoće. Prva dijagnoza je bila strabizam te cerebralna paraliza sa 70 posto oštećenja na obje noge i desnoj ruci. Liječnici su tvrdili kako nikada neće hodati. Tri mjeseca je proveo u bolnici, a po izlasku odmah smo krenuli na prve vježbe. Početne su bile u Bizovcu i to vježbe po Bobathu, dakle vježbe za učenje pokreta i normalizaciju tonusa mišića, što zbog težine slučaja nije išlo lako pa su nam preporučili Vojta terapiju što znači terapija koja umjesto vježbi kretanja potiče mozak u aktiviranju „urođenih“ i „pohranjenih“ obrazaca pokreta koji se onda uključuju u koordinirano kretanje mišića trupa i udova. To smo odrađivali u Slavonskom Brodu i tamo putovali dva puta mjesečno i tako sedam i pol godina. Danas ga redovno vodimo na privatne vježbe jer u njegovom slučaju se ne smije stati s vježbom dok je živ – priča Karlova majka Andreja.

Karlo je uz sve vježbe prošao i nekoliko operacija, a sve to odrađuje s nevjerojatnom voljom i velikim osmijehom koji ga nikada ne napušta.

– Meni je teško uopće opisati sve to što je prošao, a on kada ga pitate za sve to, samo se nasmije i kaže: “Idemo dalje”. Koliku onu ima snagu i volju to je svima nama nevjerojatno, a usadili smo i vjeru u Boga koji ga čuva i pomaže mu. Nema večeri da ne zaspi, a da si ne zasvira pjesmu “Krist na žalu” to mu je himna. Karlo je naš heroj i svima nama snaga za život – kaže majka Andreja te naglašava kako Karlo danas ne želi ni čuti da on nešto ne može kao druga djeca.

– Po svojoj želji je svuda, član Malih vatrogasaca u DVD-u Orahovica, ide u Tinker labs, igra nogomet, vozi bicikl, trči koliko može, a sada prošle jeseni kada je krenuo u školu liječnici su nam preporučili da ga oslobodimo tjelesnog, no on sam je rekao: “Mama onda ću ja morat sjediti i gledati druge kako rade, a ja ne. Ma ja to mogu”. I danas po riječima njegove učiteljice, prvi izlazi na tjelesni i jako je sretan kada nešto postigne. A kad se samo sjetim jednog od pregleda kada sam ušla s njim u ordinaciju i liječnica me pitala: “Gdje je Karlo?”, odgovorim: “Pa tu je pokraj mene”, na što je liječnica s nevjericom rekla kako je po nalazima očekivala dijete u invalidskim kolicima, a on je gotovo utrčao u ordinaciju – kaže majka.

Posebna Karlova priča je glazba, ona je nešto što njega diže i gura, Karlo voli svirati gitaru, bisernicu, harmoniku, sve što uhvati, a ponajviše voli pjevati.

– Glazba mu je sve, jednostavno uživa, posebno pjevati. Nema svatova, rođendana ili bilo kakvog drugog slavlja da moj Karlo ne ode kod svirača sa svojom gitarom i traži mikrofon da zapjeva. Uvijek postane zvijezda večeri i to mu onda daje novu snagu za dalje. Čak smo imali i jednog tamburaša koji mu je davao poduku iz bisernice – kaže Karlov otac Darko.

Karlo je odličan učenik 1a razreda u orahovačkoj osnovnoj školi, ima gotovo sve petice i niti tu za njega nema prepreka.

– Nevjerojatan je perfekcionist, ne trpi poraz i dok god nešto čega se uhvati ne odradi u onoj količini i kvaliteti za koju ne misli da je dobra, ne odustaje. Recimo, nema predmeta u školi za koji će reći da mu je najdraži, sve ih jednako voli i traži sebe u njima – kaže majka Andreja te donosi posebnu priču iz jedne Karlove faze kada je želio nositi samo košulje.

– Nismo znali što mu to znači, želio se obući lijepo i zgledati lijepo. U svim tim pregledima jedan nam je psiholog rekao da to nije slučajno, da takva djeca time žele skrenuti pažnju s hendikepa kojeg imaju. Na primjer kod njega su te nogice s hendikepom uočljive i zato je on želio biti lijep da ga svi gledaju tako, a ne u njegove noge, jednostavno im je želio skrenuti pažnju kao i danas s ocjenama i rezultatima u školi – kaže majka Andreja.

Uz oca i majku njegova posebna snaga je stariji brat Denis (22) te bake Slavica i Adrijana,  a posebno djedovi Stjepan i danas nažalost pokojni Jozo.

– Kada god mi je zbog nečega teško, samo se sjetim brata i odmah se nasmijem i pun snage krenem dalje. Kada pogledate Karla vidite ljepotu života i koliko je vrijedno boriti za svaki normalan dan. Za njega sve radim s punim srcem i dušom, sada mu pomažem s učenjem, idemo često zajedno u šetnju ili vožnju autom pa na utakmice, jer učiniti njega sretnim je neprocjenjivo – kaže brat Denis, a tata Darko zaključuje priču o djedovima:

– Za obje bake i djedove je, i bio je, sve. Moj pokojni otac Jozo ga je svugdje vodio sa sobom i ponosio se s njim, a i danas djed Stjepan nema toga što za Karla ne bi učinio. Unuk je unuk kao i svakome, ali Karlo je doista svima poseban motiv, snaga, ljubav – istaknuo je otac Darko.

A Karlo, on kako rekosmo voli pjevati, ali kada priča o sebi, samo se, naravno prvo nasmije i ne govori puno.

– Radujem se svakom danu, volim ići u školu, volim trčati i igrati nogomet, a najviše volim svirati i pjevati. Sve ja to mogu, ma ništa nije teško – skromno je rekao Karlo, dječak nevjerojatne snage i volje koji svima može pokazati kako se treba voljeti život.            

(www.icv.hr, vg; foto: privatni arhiv, V. Grgurić)