Malo tko u Orahovici ne zna Emicu Parašilovac, tajnicu Grada, koja je za svog radnog vijeka ostavila neizbrisiv pečat svome gradu. Uvijek mirna i staložena, svoj posao, nekada u Općinskoj, a potom i u Gradskoj upravi, radila je punu 41 godinu i sada odlazi u više nego zasluženu mirovinu.

Osim onoga što joj je zadano opisom posla, Emica Parašilovac odradila je i niz drugih važnih stvari za grad i građane, i to u kulturi, arheologiji, Domovinskom ratu i mnogim drugima granama. Grad je to i prepoznao pa je Emicu Parašilovac ove godine na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u povodu Dana grada, nagradio Zlatnom plaketom za dugogodišnji izniman doprinos kroz društveno, javno i kulturno djelovanje na području grada.

Ova rođena Feričančanka, diplomirana pravnica, u Orahovicu je došla zbog ljubavi jer se udala za Orahovčanina Gorana Parašilovca, tada se i zaposlila. 

– 1981. godine sam zaposlena u tada Općinskoj, a danas Gradskoj upravi Orahovica. Od tada sam prošla razne ustroje, organizacije rada i posla, ali uvijek sam radila svoj posao pravnice i većinu radnog vijeka tajnice Grada, s ljubavlju prema svom pozivu. Tako sam uvijek pristupala svemu čega se uhvatim, a uz ljubav morali su biti prisutni velika odgovornost i savjesnost jer bez toga nema dobrog posla. Nakon 41 godinu sada odlazim u mirovinu, a da mogu ići ispočetka, ponovno bih izabrala ovaj posao – započela je Emica kroz čije je ruke prošlo tisuće gradskih dokumenata, odrađen niz sjednica Vijeća, izbora i drugih sastanaka i događaja.

– Radila sam s 11, što načelnika što gradonačelnika u Orahovici jer status grada dobili smo 1997. godine te sa sedam povjerenika Vlade RH. Nažalost imali smo tu nesreću da smo jedinstveni po tome s čak sedam raspuštanja Gradskog vijeća, a od tih sedam povjerenika i sama sam dva puta bila u ulozi povjerenice Vlade 2001. i 2003. godine. Mogu reći da je prijedlog za moje imenovanje bio podržan konsenzusom svih tadašnjih političkih opcija u gradu – priča Parašilovac iza koje je rad s mnogim generacijama djelatnika, a posebno mladima kojima je uz posao prenosila i posebnu poruku.

– Prošlo je doista puno ljudi u poslu uz mene i pokraj mene, a posebno sam ponosna na mlade s kojima sam radila. Njima sam uvijek nastojala prenijeti svoje znanje i iskustvo te ljubav prema poslu, ali prije svega željela sam im pristupati kao čovjek i mislim da je to u svemu najvažnije neovisno u koje vrijeme i kako živimo. Poznata je ona latinska izreka Cicerona ”O tempora, o mores” – O vremena, o običaji” jer vremena i običaji se mijenjaju, ali mi kao ljudi moramo ostati s osnovnim ljudskim vrijednostima. Baš to sam željela mladima usaditi, uvijek budite dobri ljudi i to će vam se u životu sigurno vratiti – kaže Emica.

Druga strana njene vrijednosti je sve ono što je učinila uz svoj posao, posebno na polju kulture i arheologije. Naime, upravo Emica Parašilovac najzaslužnija je za očuvanje baštine pronađene arheološkim istraživanjima Ružice grada i otvaranje prve orahovačke zavičajne zbirke. Njenom inicijativom krenulo je i očuvanje građe arheološkog istraživanja Crkve svetog Lovre u Crkvarima.

– Uvijek sam u okviru posla nastojala djelovati društveno, javno i kulturno zbog afiniteta prema kulturi, povijesti i umjetnosti. Zbog toga sam uvijek nastojala da se što više proučava i razotkriva povijest Orahovice, a posebno njenog simbola srednjovjekovne Ružice grada i željela na neki sačuvati sjećanja na nju. Ružica grad to itekako zaslužuje pa sam dala sve od sebe da sačuvamo sve ono što je u njoj pronađeno arheološkim istraživanjima, jer se 15-ak godina vršilo iskapanje artefakata. Angažirala sam se na sređivanju te građe prvo u Muzeju Slavonije u Osijeku, a zatim i na otvaranju naše zavičajne zbirke ili muzeja u samom gradu. Trenutno nemamo prostor za izložiti sve arheološke iskopine i pokazati ih javnosti, iako je jedan dio postavljen u hodniku gradske Uprave, također na moju inicijativu, te je dostupan mnogobrojnim građanima koji dođu u Gradsku upravu do uređivanja novog prostora Muzeja. Što se tiče Crkve svetog Lovre tamo je Institut za arheologiju Zagreb 10-ak godina vršio iskapanja pod vodstvom dr. Tatjane Tkalčec gdje je oko crkvice iskopano preko 500 grobova stanovnika iz Stare Jošave i Crkvara i to u razdoblju od 11. do 19. stoljeća. Nakon završetka iskapanja organizirala sam sahranu pronađenih posmrtnih ostataka na groblju u Crkvarima, a koje mjesto će na odgovarajući način obilježiti mjesni odbor Crkvari – nastavlja ova vrijedna i neuništiva žena koja je svoj veliki obol i trud dala i u Domovinskom ratu, a u svojoj domeni i to sudjelovanjem u organiziranju prihvata prognanika, raspodijeli humanitarne pomoći, radu s Klubom prognanih Vukovaraca.

– Dala sam u to teško vrijeme koliko sam mogla, kao žena koja iznimno voli svoj grad i svoju Domovinu. Tako sam, kako kroz posao tako i osobnim angažmanom, dala sve od sebe da učinim što sam u tom trenutku mogla. Bila sam, naime, imenovana i u Krizni štab Slavonije i Baranje. Sudjelovala sam u organizaciji smještaja djece iz svih osnovnih škola s područja bivše općine Orahovice, dakle Orahovice, Čačinaca, Zdenaca i Crnca, u mađarski grad Szombathely (Sambotel). Iako su naša djeca prvotno trebala biti smještena u Gradišće u Austriji za što sam kontaktirala člana austrijskog Parlamenta, tamo su ipak bila smještena djeca iz Osijeka, pa smo uspjeli dobiti Szombathely, jedan prekrasan grad na granici Austrije i Mađarske. Kada je prošla opasnost od ratne ugroze na našem području i kada smo dobili dozvolu, vratili smo djecu natrag u Hrvatsku i Orahovicu. Bilo je to jedno vrijeme koje će mi vječno ostati u pamćenju – prisjeća se Emica ratnih dana. Iako odlazi u više nego zasluženu mirovinu, poznajući je njena će vrata i dalje za svaku pomoć i poziv iz Grada biti otvorena, što i sama potvrđuje.

– Iako sada okrećem novu stranicu života, mislim da se ne razlikujem od svih drugih koji su radni vijek proveli na jednom mjestu, ali ipak sve ovo vrlo emotivno proživljavam. Ali, moram biti iskrena, sada kada sam zatvorila ”gradska” vrata iza sebe, nekako mi je zatitralo oko srca jer tolike sam godine ovdje, jednostavno nije lako, ali naravno kada moja pomoć bude potrebna uvijek sam s radošću na raspolaganju – zaključila je Emica Parašilovac. 

(www.icv.hr, vg)