Najveće bogatstvo Slavonije je čovjek, Slavonac koji je čini tako posebnom i koji je krasi svojim osmijehom. I zato je Slavoniju najbolje opisati osmijehom i pjesmom, znaju to oni istinski Slavonci koji su živjeli u vrijeme kada se zavičaj volio srcem. Ovo je priča o jednom takvom čovjeku, širokog slavonskog osmijeha koji živi za pjesmu, ples, glazbu i naravno svoju obitelj. Matija Špoljarić rođen je u Crncu, ali većinu svog životnog vijeka živi u Orahovici. Od kada zna za sebe vezan je u slavonsku tradicijsku kulturu, narodnu baštinu, folklor, pjesmu i tamburicu. Dugogodišnji je član dvaju KUD-ova s orahovačkog područja, Orahovica i Crkvari, pjeva u zboru i pjevačkim skupinama, a danas sa svojih 75 godina i pleše u folklornoj skupini jer kaže, to mu je život. Njegova priča kao čuvara slavonske i orahovačke kulturne baštine krenula je još u ranom djetinjstvu.
– Da, sve je počelo u mom Crncu gdje sam rođen i tamo sam od malena promatrao kako ljudi plešu i odmah sam u glavi zamislio da je to mogu bolje od njih. Tako sam jednom došao kući i sam krenuo vježbati po sjećanju ovoga što sam vidio. Prolazile su tako godine i ja sam sve više vježbao i usavršavao korake i tada su me primijetili i tražili da budem kolovođa i pristao sam. Plesao se tada logovac, kukunješće i ondašnji moravac. Kada sam se zaposlio, došao sam u Orahovicu i želio nastaviti, a tada nije bilo kulturno-umjetničkog društva. 1973. tadašnja nastavnica hrvatskog jezika Mirna Sedlar zamolila me da okupim mlade ljude koji bi plesali u folkloru, a vodio bi nas, kako je rekla, jedan stručni čovjek. Riječ je bila o Josipu Ostrošiću koji je bio plesač legendarnog LADO-a i dosita veliki stručnjak za folklor. Ja sam tako okupio 5-6 dječaka i 10-ak djevojaka i počeli smo raditi. Josip nas je sve vodio i jako smo puno od njega naučili i plesali smo tri godine, no tada se ekipa zbog više razloga raspala, a najviše jer nismo imali nošnje niti financijskih sredstava da stvorimo nešto više. Nismo mogli putovati, bilo je tu nešto nastupa po lokalu, a najdalje smo išli do Beograda gdje smo jednom nastupili – prisjeća se Matija ili kako ga svi u Orahovici bolje znaju kao Mato.
Iza Domovinskog rata pozvao me Stanko Jović u novoosnovani KUD Crkvari da dođem i vodim plesače kako bi taj KUD stao na svoje noge. Kako sam znao samo muške korake, Stanko je ubrzo angažirao nekoliko stručnih voditelja koji su nas preuzeli, a ja sam uz kolegu Miju Abičića koji je također sa mnom plesao i u Orahovici, ostao kao stalni član plesne skupine toga društva – kaže Matija koji je uz folklor dugi niz godina član pjevačkih skupina i zborova u oba društva:
– S pjevanjem sam počeo s 1969. na 1970. kada je na inicijativu tadašnjeg nastavnika muzičkog odgoja Zlatka Špoljara pokrenuta jedna pjevačka skupina od nas osam pjevača i prozvali smo se Orahovački oktet. Pjevali smo sve vrste glazbe, i išlo nam je jako dobro čak smo nastupili i u Paji Kolariću i u kazalištu u Osijeku s Verom Svobodom. Posebno se sjećam da smo jako dobro izvodili dalmatinske pjesme, gotovo kao neka njihova klapa pa smo čak bili i na audiciji za Festival klapa u Omišu gdje smo postali prva rezerva za glavni nastup. Nažalost ostali smo ta rezerva, nismo tamo nastupili, ali to je za nas bila velika stvar. 1973. smo nastupali na Đakovačkim vezovima, bilo je tu dosta nastupa, no onda je došlo Hrvatsko proljeće i dva naša pjevača su pritvorili što je uzrokovalo raspad te skupine. Sve se u Orahovici nekako vratilo 1989.osnivanjem mješovitog pjevačkog zbora kojeg sam i danas član, a posebno mi je drago da je u Crkvarima po osnivanju KUD-a stvorena i muška pjevačka skupina gdje danas uživam u svakom provedenog trenutku s tim mojim prijateljima. To jedna posebna ekipa, mi kad se sastanemo, zaboraviš i na bolest, na životne probleme, jednostavno zapjevamo i puno nam je srce -priča Mato koji je iznimno samozatajan čovjek velikog slavonskog srca koji unatoč dosta velikim zdravstvenim problemima ne odustaje, pleše, pjeva, u Crkvarima je i predsjednik Nadzornog odbora, jednostavno ta slavonska pjesma je u njemu.
– I danas mnogi plesači u KUD-u Crkvari mogu mi biti unuci. Sjećam se jednom kada mi jedna mlada djevojka u kolu rekla, ”pa nećete valjda vi tako stari s nama plesati”, no kada je glazba krenula i kada sam naprave korake, vidjela je da znam plesati i bilo joj neugodno, no ja naravno ništa nisam zamjerio. Ja uživam u tome, jednostavno volim plesati i volim vidjeti kada netko zna plesati. Ta ljubav i taj osjećaj je teško opisati. Kada plešem i pjevam koliko to mom životu znači, jedna životna energija, radost, ma jednostavno to je moj život. (www.icv.hr, vg)
