Kada je poželio kupiti komad zemlje na kojem bi sagradio kuću, rođeni Zaprešićanin i jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera, Nikola Borić istražio je cijeli svijet. Znao je točno što želi od svog malog komadića raja – park prirode, južnu padinu, šumu i vlastiti izvor vode bili su uvjeti koje je zemljište trebalo ispuniti. Nakon šest godina potrage, a koja je uključivala Afriku, Tursku i Kostariku, sve što je htio našao je 2011. godine u šumi iznad sela Kokočak nedaleko od Orahovice, u sklopu Parka prirode Papuk. U kuću koju je sam izgradio uselio se tri godine poslije te je, s obzirom da je cilj bila samoodrživost, počeo nabavljati životinje.

– Prvo je došla mačka, pa guske, patke, koze i zečevi, ribe sam ubacio u ribnjak i na kraju kao poklon dobio „mangulicu“, svinju mađarske autohtone pasmine u koju sam se potpuno zaljubio – otkriva nam Nikola početak svoje priče sa svinjama koja je započela prije tri godine.

Sa velikom ljubavi prema životinji, došla je i potreba za znanjem pa je svinje krenuo i proučavati. Shvatio je da se ljudi u kontekstu industrije mesa prema životinjama odnose bez poštovanja. To treba promijeniti, odlučio je.

– Meso koje kupujemo u trgovinama uopće ne povezujemo sa živim bićima i kako je uopće došlo do proizvoda koje zapakirano stoji u frižideru. Ne kažem da svi moramo postati vegetarijanci. Moja želja je promijeniti odnos ljudi prema životinjama u pogledu uzgoja i prodaje – kaže Nikola Borić.

Kao netko tko je upoznat s načinom rada velikih farmi, koje slikovito naziva „Auschwitz za životinje“, odlučio je pokazati da se može drugačije i bolje. To „drugačije i bolje“ danas je jedinstvena farma za ekstenzivni uzgoj crnih slavonskih svinja „Oink Oink“. Nalazi se na Grudnjaku te trenutno broji nešto manje od 100 svinja koje „lagodno“ žive na 230 hektara zemlje.

– Na moderniziranim farmama životinja je zatvorena cijeli život, nema mogućnost kretanja, živi u neprirodnim uvjetima, sve je automatizirano i strogo kontrolirano, od prehrane koja je potpomognuta antibioticima i hormonima, do oplodnje koja ne prati prirodne cikluse, već je umjetna. U normalnim uvjetima prasci sišu oko tri mjeseca dok na farmi četiri tjedna. Ti isti prasci na farmi dosegnu kilažu od 150 kilograma zbog načina prehrane dok bi im u prirodi za to trebalo dvije godine – objašnjava nam naš sugovornik na čijoj je farmi stanje dijametralno suprotno.

SVINJE IMAJU POTPUNU SLOBODU

Na „Oink Oink“ farmi svinje imaju potpunu slobodu. Spavaju koliko dugo žele, imaju brojne hektare za kretanje i paše u izobilju. Osim trave, od koje im se sastoji 80% prehrane, hrane se i kukuruzom i ječmom koji su također domaći proizvod farme. Upravo zbog takvih uvjeta uzgoja, smatra Nikola, dobiva se premium proizvod koji nema veze s onima koji su nam dostupni u dućanima. Takav proizvod prvo planira ponuditi vrhunskim restoranima jer ga chefovi znaju cijeniti, ali i pripremiti i plasirati. Nakon toga, vidjet će se ima li potrebe za daljnjom prodajom kroz, na primjer, mesnice ili web prodaju samo za hrvatsko tržište. S obzirom na reakcije koje je izazvao promotivni video koji je objavio na Facebook stranici farme, sve je moguće.

– Reakcije nakon videa ne da su ostvarile željeni cilj nego su ga potpuno nadmašile. Počeli su me zvati chefovi iz nekih od najboljih hrvatskih restorana sa željom da rezerviraju naše proizvode – otkriva nam Nikola te dodaje kako će s prodajom krenuti od 1. rujna.

RACIONALNI PLANOVI

Dok pričamo, oko nas trče i rokću praščići koji u trku guraju jedan drugoga, dok odrasle svinje pasu travu ili odmaraju na suncu. Potaknuto tom simbiozom čovjeka i životinja pitanje se nameće samo od sebe – nosi li ovakav način uzgoja emotivnu povezanost?

– Naravno da da – bez oklijevanja odgovara Nikola Borić dok hoda, a praščići ga prate u stopu. – Dva najgora dana na farmi su mi ‘štrojenje’, ne mogu to gledati, i odvoz u klaonicu. Plačem, teško mi je, ali s druge strane znam da su svinje imale dobar i kvalitetan život koji nije od rođenja samo odradio svoju ulogu u svrsi industrije mesa – iskreno kaže naš sugovornik.

A u tome da bi njegove svinje živjele svoj „kraljevski“ život pomaže mu djevojka Zorana, ali i novi radnik kojeg su morali zaposliti zbog rastućeg obujma posla. Upravo zbog toga, planovi za budućnost postoje već sada. Nikola Borić i u njima je racionalan i svjestan svojih prioriteta.

– Ovim načinom uzgoja s kojim se bavim sigurno neću moći zadovoljiti potrebe hrvatskog tržišta, ali ono što mogu napraviti je omogućiti ovim životinjama visoku kvalitetu života i da to biće u te dvije godine živi jedan pravi svinjski život. Svaka svinja koja je kod mene je jedna svinja manje u „standardnom“ uzgoju – zaključuje naš sugovornik koji za svoj odabir proizvodnje mesa dobiva samo pohvale.

Voljeno „trinaesto“, ali i četrnaesto i petnaesto prase

Na standardnim farmama prostor u kojem boravi krmača je toliko mali da se ona ne može okrenuti oko svoje osi. Upravo zbog tog velikog nedostatka prostora ponekad dolazi do toga da krmača „zdrobi“ praščića te se to gleda kao financijski gubitak. Na „Oink Oink“ farmi je svaki život bitan, što dokazuje i stav o „trinaestom prasetu“. Kada krmača oprasi više praščića nego što za njih ima sisa, Nikola i Zorana preuzimaju stvar u svoje ruke, doslovno. Na dudu hrane praščiće te im postaju „zamjenski roditelji“ jer se na njihovoj farmi cijeni život svih stanovnika. (www.icv.hr, ea)