Naselje Bankovci, u sastavu općine Zdenci u Virovitičko-podravskoj županiji, ljudima sa zapadnijeg dijela naše županije zasigurno je malo poznato. Kako i ne bi kad je riječ o vrlo malom naselju koje svoje žitelje može „prebrojati na prste“. No, iako ih je malo, vrlo su vrijedni i srdačni. Ako slučajno zastanete na proputovanju, odmah će vas upitati trebate li pomoć. Bit ćete njihov dragi gost i sigurno ćete se tamo i vratiti. I sami smo se u to uvjerili. I pritom došli do vrlo zanimljivog sugovornika – njima svima dobro znanog Đuru Špoljarića. Kako za njega kažu poznanici i susjedi, riječ je o gospodinu koji je „duša cijeloga kraja“. Zakoračio je u sedamdesete i sa suprugom Jelicom živi na kućnom broju 8, a ono po čemu je poznat svima su veliko srce i vrlo spretne – ruke.

– On je majstor za sve popravke i na raspolaganju vam je 24 sata. Sigurno i sada nekome nešto popravlja u selu. Ako ne, doma je i rado će vas primiti – rekla nam je njegova sumještanka Marija.

Nama nije trebalo dva puta reći. Odmah smo se uputili prema njegovom domu. I prije nego smo se parkirali na njegov most, on kao da nas je čekao. Mahnuo je rukom da uđemo, a nije znao ni tko smo ni što trebamo.

– Izvolite, taman je kava na stolu – rekao je pozivajući nas u svoj dom, a mi smo se pomalo i začudili – otkud takvo povjerenje prema ljudima, posebno u ovom nesigurnom vremenu.
– Kako ste znali da upravo vas trebamo? – pitali smo ga, a on će kao od šale: – Ma mene uvijek nešto trebaju. Ili da im popravim nešto iz kućanstva ili da dođu na „čašicu razgovora“ – kroz smijeh nam priča ovaj dragi i simpatičan čovjek.

Đuro je danas u mirovini, već punih šest godina, nakon što je cijeli radni vijek proveo kao domar u odmaralištu Crvenog križa iz Orahovice. Četiri godine bio je i u Hrvatskoj vojsci, u okviru 2. bojne 132. brigade iz Našica.

– Nisam završio neke silne škole, ali nikada nisam rekao da nešto ne znam raditi. Kada bi me pitali što znam raditi, rekao sam im: bolje me pitajte što ne znam raditi, odgovor će biti puno kraći. S obzirom da sam po prirodi vrlo radoznao i da uvijek tražim odgovor na sva pitanja, sam sam puno toga naučio. Univerzalan sam majstor, ali jedino se ne upuštam u kompleksnije popravke za koje trebaju posebni strojevi i alat te stručno znanje i iskustvo – iskreno kaže naš sugovornik.

Ističe kako bi nešto iz te kategorije poslova i mogao napraviti, ali s predmetima iz „niže“ kategorije ionako ima pune ruke posla.

NE ŽELI ZARAĐIVATI RADOM NA CRNO

A što to točno radi? Važno je reći da nikada ne odbija osobu koja ga zamoli za pomoć.
– Jedino pravilo je da nikada ni od koga neću za bilo koju uslugu uzimati novac. Ne želim raditi na crno niti želim živjeti na tuđoj muci. Znam kako je danas ljudima, posebice iz našeg malog mjesta gdje živi uglavnom starija čeljad koja jedva namakne za vrlo skroman život. Najčešće im zataji televizor. Znamo da su ovi moderni, jeftiniji TV prijamnici upitne kvalitete. Uglavnom su to sitniji kvarovi koje popravim ‘s pol snage’. Od svega što znam najbolje mi ide elektrotehnika jer se s njom bavim odmalena – priča nam naš sugovornik.

Danas popravlja gotovo sve – od malih prijenosnih radijskih prijamnika, popularno zvanih tranzistora, do kućnih radioprijamnika, razne kućanske aparate, mlince za kavu, glačala, kuhinjske nape.

– To je samo jedan dio mojih ‘kirurških zahvata’. Često popravljam i kosilice za travu, razne strojeve i aparate za uređenje okućnice, a prihvatit ću se i vodoinstalaterskih, automehaničarskih i svih drugih radova koji čekaju. Svaki put nešto novo naučim, i tako iz godine u godinu. Zapravo skoro šest desetljeća ‘šarafam’, sastavljam i rastavljam, skupljam korisna iskustva i učim – analizira Đuro.

Priznaje da ga nikada nije bilo sram pitati ako nešto nije razumio – to je jedini način da se nauči nešto novo. Put ga je znao, dok je radio, odvesti u Osijek, Split, Ljubljanu, Zagreb, Rijeku i niz manjih mjesta. Gdje god bi došao, kaže, ulagao bi vrijeme za stjecanje ‘elementarnog znanja’. Svjestan je da elektrotehnika i elektronika koju voli svakim danom napreduje i da oni koji žele imati prste u njoj, u vidu popravaka, moraju ići ukorak. Tako je Đuro prirodno prešao i na mobitele. Nekada ih je popravljao, a sada ih uglavnom – skuplja.

DESECI MOBITELA

– Moj prvi mobitel bio je marke „Telit“. Bio je jedan od manjih, ne onih veličine cigle. Takvi mi se nikada nisu sviđali. Kasnije sam ih često mijenjao, a sada ih imam oko stotinu – pohvalio se Đuro i krenuo sa svih strana nositi i slagati mobitele na kauč. Ima tu dosta starijih modela koje nikada nismo vidjeli.

– Upravo su ti stariji modeli moja najveća strast. Oni prvi modeli, poput Nokie 3310 i sličnih su za razliku od mnogih današnjih, neuništivi. Naravno, oni nemaju opcije koje imaju sadašnji mobiteli, ali sada se rade i replike starih mobitela sa širim spektrom mogućnosti. Jesu li trajni kao oni prvi, ne znam, ali vjerujem da ću ga jednom nabaviti i odmah ga rastaviti, da saznam kako funkcionira – kroz smijeh je rekao naš sugovornik Đuro.

Razgovaramo s njim i suprugom Jelicom oko sat vremena. Mobiteli zvone. Majstor koji ne naplaćuje svoj rad primio je nekoliko telefonskih poziva te zapisuje na papirić: treba popraviti bojler, pećnicu, škare za živicu…

– Majstora je danas malo. Dio njih radi na crno, dio ih je otišao izvan zemlje, a dio se preselio u ruralnija područja u Hrvatskoj. E, tu nastupamo mi, majstori iz hobija. Iako ne naplaćujem usluge, sretan sam čovjek: sklopio sam lijepa prijateljstva, ljudi u mene imaju potpuno povjerenje, a ja na taj način ostajem zdrav i vitalan jer radim upravo ono što volim i koliko želim. U ovoj priči smo svi na nekom dobitku – rekao nam je na kraju druženja naš domaćin Đuro Špoljarić iz naselja Bankovci.

(www.icv.hr, bs)