Akademski slikar, magistar grafike i restaurator Franjo Molnar iz Orahovice jedan je od onih koji čije ime i talent stoji iza, ne samo nekoliko stotina autorskih djela, nego i velikog broja slika, kipova, građevina i sakralnih objekata na kojima je obavljao restauraciju.

Posjetili smo ovog samozatajnog umjetnika u njegovom domu u Orahovici gdje mirno i skladno živi sa svojom suprugom Evom. Na kućnom pragu nas je dočekao s kistom u ruci kao da će nas tog trena naslikati.

– Vi novinari koristite foto aparat, a mi slikari kist, mada se umjetničko djelo stvara u glavi autora, a kist je samo medij, no dobro mi dođe pauza od slikanja i rado ću s vama podijeliti neka moja iskustva – rekao nam je Franjo (71) inače rođen u Bankovcima u općini Zdenci, djetinjstvo je proveo u Hrvatskom primorju, da bi u Rijeci završio pedagošku gimnaziju te potom likovnu akademiju u Zagrebu.

– Cijeli svoj radni vijek bio sam slobodan umjetnik, a uz to što sam slikao, bavio sam se i restauratorstvom, jer od samog slikanja se kod nas teško živi. No nije mi bio problem, skupio sam sve svoje znanje stečeno na Akademiji, upotrijebio svoje vješte ruke i dobro oko i krenuo. Prvi moj ogled s restauratorstvom zbio se u Rijeci gdje sam radio na obnovi Kazališta Ivan pl. Zajc i to najviše na pozlatarskim poslovima. Isto tako u karmelićanskoj crkvi Marije Remetske u Zagrebu radio sam npr. na otkrivanju fresaka. Naime, poznato nam je da je 1880. godine potres razorio Zagreb, a radove na obnovi i spašavanju postojećeg tada je izvodio poznati austrijski arhitekt Hermann Bolle, ali je u svom htijenju prežbukao i freske poznatog slikara i autora baroknih freski austrijanca Ivana Rangera koji je veći dio svog života proveo u Hrvatskoj. Moja zadaća je bila pronaći Rangerove freske u toj crkvi – priča nam ovaj Franjo, te dodaje kako je radio i u brojnim muzejima, uglavnom na sondiranju i pronalaženju umjetnina.

– Pred Univerzijadu u Zagrebu radio sam na obnovi poznate zagrebačke zgrade na Trgu Bana Jelačića kojoj je arhitetekt bio njemac Kuno Waidmann. S vremenom su ukrasi na toj zgradi bili oštećeni, a ja sam bio u ekipi koja je ponovno modelirala te ukrase i tu sam odlično „ispekao” kiparski zanat, a i moj prvi susret sa likovnošću upravo je bila glina i modeliranje koju sam obožavao u vrijeme svog djetinjstva u Slavoniji – kaže Franjo.

U svojoj karijeri radio je i na području Virovitičko-podravske županije.

– Konkretno, u Virovitici sam radio na sondiranju na sadašnjoj zgradi Gradske uprave koja je u Palači Pejačević, no veliki dio svog vremena nakon Domovinskog rata, gdje sam bio član ZNG na prvoj crti obrane grada Osijeka, posvetio sam upravo spomenicima hrvatskim braniteljima u Orahovici, Čačincima, Crncu, Pušinama i drugim, no nekako sam bio više emotivno vezan za Osijek i Osječko-baranjsku županiju, pa sam veći dio restauratorskih poslova obavljao tamo – ispričao nam je samo dio iz svog restauratorskog djelovanja Franjo Molnar, koji se u zadnje vrijeme uglavnom bavi slikarstvom u svom ateljeu u krugu obiteljske kuće u Orahovici.

– Glavni motiv oduvijek mi je bio priroda, a radim mnogim tehnikama iako mi je najomiljenija ulje na platnu. Iza mene je izvjestan broj izložbi, međutim spadam u tipove koji nisu toliko orijentirani na izložbe, možda zbog neke moje samozatajnosti ili nečeg drugog, ne znam. Uvijek ističem da nisam komercijalni slikar. Više volim da ljudi dođu kod mene te da vide ono što radim, te da poslušaju nešto od moje poezije, a omiljena mi je forma haiku – rekao nam je Franjo, a mi smo odmah htjeli čuti jednu od tih kratkih pjesama koja je naravno tematski vezana za njegovu profesiju.

– Omiljena mi je ”U glavi slikam – na platnu tek obrišem – boju s kistova”. Možda će nekome zvučati i grubo, ali za mene je slikarstvo praktična filozofija ili filozofija urađena praktičnim radom. Za razliku od religije koja ne postavlja pitanja odakle smo, tko smo i kamo idemo, ali filozofija upravo traži odgovore na ta tri egzistencijalna pitanja, a to je upravo ono što i čini slikarstvo i općenito umjetnost lijepom, neistraženom, a samim tim i zanimljivom – otkriva nam Franjo. Posljednju etapu svog života sa suprugom odabrao je provesti u Orahovici.

– Orahovica je grad kojeg smo Eva i ja odabrali jer oboje ju jako volimo i idealna je za naš način života i za naše prohtjeve. Nas dvoje smo inače idealan spoj, ja sam Mađar iz Hrvatske, a ona Hrvatica iz Mađarske, s obzirom da je rođena i živjela u Pečuhu, a hrvatskog je porijekla. Ja volim slikati, a ona voli uživati u mojim slikama, ali isto tako i u spravljanju fiš paprikaša u kojem je nenadmašna. Uostalom dođite i provjerite, a usput ćemo malo razgledati moje slike – sa osmijehom kaže ovaj umjetnik. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)