Ovotjedni Kulturni mozaik ICV radija bavio se kazalištem, svijetom kazalištaraca i svega onoga što njihov zanimljiv i dinamičan život nosi. Povod za ovotjednu emisiju bila je svečana premijera predstave „Alabama“ koja je u petak, 26. veljače, održana u Kazalištu Virovitica.

Iako smo u ovo vrijeme trebali uživati u predstavama 17. Virkasa, iako je kazalište trebalo biti dupkom puno publike, uslijed novog vala pandemije koronavirusa sve je odgođeno za neku povoljniju epidemiološku situaciju. Mjere tzv. nove normalnosti privremeno su ograničile i otežale tu neposrednu komunikaciju glumaca s publikom, no nisu je u potpunosti onemogućile. Kako nam je otkrio ravnatelj Tomislav Pintarić program kazališne sezone 2020./2021. je spreman, a da glumci nisu besposleni i da ne posustaju unatoč dužoj pauzi bez publike, već vrijedno rade, dokazali su i novom predstavom koju su pripremili i čija je svečana premijera održana u petak, 26. veljače.

Riječ je o predstavi „Alabama“ u režiji Darija Harjačeka. Predstava je rađena na tekst poznatog hrvatskog pisca Davora Špišića, a u njoj igra cijeli virovitički glumački ansambl: Mijo Pavelko, Blanka Bart, Snježana Lančić, Draško Zidar, Goran Koši i Goran Vučko, ali i jedno novo ime – Monika Lanšćak.

– Drago nam je što je Dario Harjaček, redatelj ove predstave, opet u Virovitici i što smo s njim u suradnji osmislili i došli na ideju raditi dramu autora Davora Špišića. Upravo s tom predstavom smo planirali i otvoriti vrata ovogodišnjeg Virkasa, ali zbog epidemioloških mjera pokušat ćemo ga održati u lipnju ove godine jer smo zapravo sve već pripremili. Veliko nam je zadovoljstvo što ćemo s ovom predstavom proslaviti jubileje naših glumaca, od kojih dvoje slave 40 – Mijo Pavelko i Snježana Lančić, a drugih dvoje – Blanka Bart i Draško Zidar – 35 godina rada u Kazalištu. Ovo je ujedno prva predstava kako u našem ansamblu imamo novu mladu glumicu, Virovitičanku Moniku Lanšćak.

Zbog epidemiološke situacije ove godine na Virkasu neće biti uključene predstave iz susjednih zemalja, već smo posegnuli za hrvatskim snagama tako da će gledatelji imati prilike vidjeti najbolja hrvatska kazališta i uživati u predstavama.

Nadamo se da će u ožujku popustiti neke mjere i da će nam gledatelji u većem broju moći doći u kazalište. Upravo stoga smo za njih 19. ožujka pripremili izvedbu ove predstave. A ono čemu se najviše veselimo je trenutak kada ćemo opet imati punu dvoranu – naglasio je ravnatelj Kazališta Virovitica Tomislav Pintarić.

A o kakvoj predstavi je riječ?

To je jedna dosta teška, potresna, ali i snažna i dojmljiva priča o „urbanoj Panoniji“, kraju toplih, duhovitih i melankoličnih ljudi koji su preživjeli rat, a sada pokušavaju preživjeti i poraće. Predstava koja progovara o stvarnosti koja nas boli, ali koju živimo.

Priča je to o četveročlanoj obitelji koja je od rata pobjegla u Ameriku, točnije u Alabamu. Tamo žele započeti novi život i zaboraviti na ratne traume, no u novoj zemlji ih nitko ne dočekuje raširenih ruku.

Majka Ruža, otac Vinko i njihovo dvoje djece Goran i Marina odbačeni su od zajednice, a zbog siromaštva Goran mora prekinuti školovanje i pronaći posao. Sedamnaestogodišnjem Goranu to odbacivanje najteže pada i on se ne može pomiriti sa zadirkivanjem svojih vršnjaka kojem je stalo izložen. Nakon rata obitelj ponovno bježi; ovoga puta iz Alabame natrag u Hrvatsku. Obitelj je u rasulu, više ne znaju gdje pripadaju, siromašni su i nesretni. Na rubu su bijede skrivajući u kutiji na ormaru mračnu tajnu – pepeo sina s kojim su se vratili iz Amerike. Ta obiteljska tajna posebno progoni majku Ružu koja će smirenje naći tek nakon što upozna još jednu majku koja razumije njenu patnju… Drama je smještena u Hrvatsku, ali likovi su opterećeni prošlošću koja se dogodila u Alabami i koju autor polako otkriva.

Špišićeva „Alabama“ praizvedena je u Gavelli 2010., a godinu dana kasnije kao radio drama emitirana je na Hrvatskom radiju.

Upravo ta drama 2008. godine donijela mu je i 1. nagradu Marina Držića. Kroz svoje pisanje Špišić progovara o ratu kao i o njegovim posljedicama, hrvatskim emigrantima i snalaženju u poslijeratnoj Hrvatskoj. Bavi se sveprisutnim problemom djece žrtava koja i sama postaju nasilnici te tako nastavljaju krug mržnje, a kao jedino rješenje, tj. izlazak iz tog kruga nasilja autor vidi u oprostu koji ljudi mogu dati jedni drugima.

Jedanaest godina je prošlo od praizvedbe Alabame u zagrebačkoj Gavelli, također u režiji Darija Harjačeka. Na svoj novi put, opet u Harjačekovoj viziji, „Alabama“ je krenula iz Kazališta Virovitice.

O tome zašto se ponovno uhvatio režiji ovog djela i kako gleda na predstavu, otkrio nam je sam redatelj Dario Harjaček.

– Riječ je o teškoj obiteljskoj drami koja se tiče svih nas. Davor Špišić je prije 12 godina napisao tekst „Alabama“, a koji sam režirao u zagrebačkom kazalištu Gavella prije točno 11 godina. Smatrao sam da je jako važno da taj tekst i dalje živi na našim pozornicama i zato sam ga i predložio Kazalištu Virovitica, koje je pravo mjesto za taj komad jer dotiče suštinu slavonske duše. Mislim da je konačno, 12 godina nakon što je napisan, došao na mjesto na kojemu je i trebao biti. To je zaista jedna kompleksna priča o imigraciji, to je priča o velikim socijalnim razlikama, socijalnoj nepravdi, ali prije svega priča o tome kako svatko, pa i oni najgori od nas, zaslužuju ljubav i kako mi danas moramo shvatiti da jedini način na koji sve nepravde možemo pokušati ispraviti je upravo kroz oprost i pomirenje. Mislim da je to jedan aktivistički tekst, ali ima duboku humanističku poruku i nadam se da će je virovitička publika kao takvu i prepoznati – rekao je redatelj te ocijenio da svatko od glumaca ima veliki zadatak, utjeloviti i prenijeti poruku Špišićevih likova u današnjici.
– Mislim da je ovo jako uspješan spoj Roberta Špišića i virovitičkog kazališta – poručio je redatelj Dario Harjaček.

SNJEŽANA LANČIĆ: Još uvijek mi je drago što sam dio kazališne čarolije

A upravo premijerom Alabame na kazališnim daskama na kojima žive, rade i stvaraju već 40, odnosno 35 godina, virovitički glumci Snježana Lančić i Mijo Pavelko te Blanka Bart i Draško Zidar obilježili su velike jubileje. Možemo stoga bez lažne skromnosti reći da su oni briljantni glumci iza kojih je oko 500 uloga u predstavama i 150 godina rada u Kazalištu Virovitica.

Snježana Lančić i Mijo Pavelko bilježe po 40, a Draško Zidar i Blanka Bart po još 35 godina rada u virovitičkom kazališnom ansamblu, jedinom profesionalnom kazalištu od Zagreba do Osijeka.

Snježana Lančić još je kao srednjoškolka debitirala u predstavi „Sedmorica u podrumu“, a od 1980. godine stalna je članica virovitičkog glumačkog ansambla. Iza nje je više od 120 uloga, a najveći uspjeh postigla je ulogom Elizabete u Krilićevoj predstava „Šala mala“ za koju je dobila nagradu za najbolju glumicu na Naj, naj, naj festivalu u Zagrebu 2006.
Kako se odlučila za ovaj poziv, kako je sve počelo i koja ju je uloga obilježila i koja joj je najdraža, otkrila nam je Snježana Lančić.

– Prije tri mjeseca sam napunila 40 godina zapravo stalnog angažmana a počela sam četiri godine prije toga u trenutku kada sam poželjela biti dio te kazališne čarolije. Kad sam došla u kazalište, zapravo ostala sam na podjeli koja je bila baš u ovom prostoru, ostala sam igrati u predstavi „Sedmorica u podrumu“ i od onda sam igrala svake godine u nekoj predstavi, barem jednoj do dvije predstave. Nakon mature tadašnji direktor gospodin Stjepan Reder došao je kod mojih roditelja i ponudio mi je stalni angažman. Moji roditelji nisu odmah bili za to zagrijani. Kao pravi roditelji htjeli su, naravno, da se školujem, ali ja sam inzistirala na tome i evo me do danas – istaknula je Snježana Lančić.

Svaki lik koji je glumila bio je dio nje – unijela je u ulogu sve svoje znanje i iskustvo kako bi tekst i upute redatelja pretvorila u osobu od krvi i mesa koja će nastati na sceni.

– Odigrala sam više od 120 uloga, a često sam govorila da je uloga Lore u Staklenoj menažeriji zapravo uloga koju obožavam, no bila bih nepravedna da ne spomenem Goldonijevu Mirandolinu, Agnezu u Molierovoj „Školi za žene“, ako ne spomenem Vilu u Držićevoj Noveli od Stanca ili pak niz drugih prekrasnih uloga koje sam odigrala do danas. Teško je ustvari sada izdvojiti jednu ulogu od svih ovih u mojoj kazališnoj karijeri, ali ako mogu birati, rekla bih da sam uvijek voljela kompleksne ženske uloge, pa i one predstave, pogotovo za djecu, u kojima sam se vrlo brzo morala transformirati iz jednog lika u drugi. Posebno mi je drago kada se u takvim predstavama odgovor dobije odmah – reakcije publike su iskrene, brze, spontane. Nema mi veće nagrade nego kada vidim da u liku u kojem se ja zabavljam, isto čini i publika. Moram priznati da je jedna uloga koja me dočekala kao ogroman izazov bila Smrt u Svatkoviću. Bila mi je to zaista nepoznanica do tada i mogu reći da sam, pripremajući se za tu predstavu, puno toga naučila o sebi. Nisam znala otkud bih počela, no otkrila sam u sebi stvari koje nisam ni znala da imam – iskreno nam je otkrila Snježana, koja je poznata i po aktivnom radu s mladima koji svoj put traže u svijetu kazališta i koje savjetuje iz svog iskustva.

Govoreći o četiri desetljeća u Kazalištu Virovitica kaže kako joj je čast raditi s istom ekipom koja je odrasla i sve prošla zajedno, te da joj je drago što su Alabamom čak četvero njih proslavili velike jubileje.

MIJO PAVELKO: Zadovoljstvo mi je što sam član Kazališta Virovitica i što smo ga uspjeli podići na višu razinu

Četrdeset godina na daskama koje život znače ove godine slavi i Mijo Pavelko. U Kazalištu Virovitica profesionalno je angažiran od 15. veljače 1981. godine.

– Došao sam i prije u omladinsku scenu, ali taj se datum bilježi kao pravi početak mojeg profesionalnog angažmana. Podsjetio me na ovih brzo proletjelih 40 godina.  Bilo mi je lijepo svih ovih godina i uistinu mogu  reći da mi je zadovoljstvo što sam bio i što sam još uvijek član Kazališta Virovitica, te što smo ga uspjeli održati i podići na višu razinu – kaže Mijo Pavelko.

Više od 100 uloga, desetak režiranih predstava i dvadesetak scenografija – sve to i puno više sažima se u 40 godina njegova profesionalnog rada u kazalištu. Prvu veću ulogu odigrao je 1986. godine u Feydeauovoj komediji „Mladoženja Barillon“ u režiji Darka Tarlića. Izrađivao je i scenografiju, a s kolegom Draškom Zidarom na virovitičku pozornicu 2003. godine postavio je Mikeški kabaret. Za uloge Ivana Njuhina, Luke, Lomova, i Nikite Ivaniča u predstavi „Trinaest prozora“ A. P. Čehova nagrađen je Zlatnim smijehom na Danima satire 1996. godine. Isto tako nagrađen je i za ulogu Bukare u Brešanovoj predstavi „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ na drugom festivalu pučkog teatra Omišalj – Čavle. Na festivalu ASSITEJ u Čakovcu 2007. godine dobio je nagradu za najboljeg glumca Festivala za ulogu u predstavi „Ljubav je jača od mača“…

U posljednje vrijeme često je igrao i u predstavama Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, a osim u kazalištu već nekoliko godina prisutan je i na hrvatskom filmu i u televizijskim serijama.

Svoj jubilej proslavio je predstavom „Alabama“ u kojoj glumi Vinka, oca i supruga u obitelji razorenoj samoubojstvom sina.  Za jubilarnu predstavu, reći će, to je teška obiteljska priča, kao uostalom i njegova uloga.

– Teška je to uloga. Treba to sve unutar sebe prevladati, ali upravo zbog toga mi se i svidjela. Mogu reći da smo svi zajedno izvrsno radili i surađivali s našim redateljem, te da mi je zadovoljstvo što sam dio ove predstave – kaže Pavelko.

BLANKA BART: Od djetinjstva kazalište za mene nije posao, već moj drugi dom

Da nije puno, a nije ni malo igrati 35 godina, otkrila nam je i Blanka Bart koja obilježava također ovaj veliki jubilej u svom kazalištu. Kada je 1. rujna 1986. godine primljena u profesionalni angažman, ova je glumica iza sebe imala već oko 25 uloga.

U kazalište je došla još u osnovnoj školi kao šaptačica u jednoj dječjoj predstavi, a kada su otkrili da ima dobar glas, bila je to prekretnica koja je presudila da ostane na daskama koje joj i dan-danas život znače. Godine 1970. godine dobila je prvu ulogu u Ogrizovićevoj Hasanaginici, a danas iza sebe ima niz odličnih uloga u predstavama raznih autora.

Glumački je puno dala u komičnim ulogama kakva je, na primjer, bila uloga punice u Berkoffljevom Kvetchu ili uloga pjevačice u popularnoj Ferenčininoj predstavi za djecu „E, moj Pinokio“. Pamte je i kao modernu Antigonu (beskućnica Anita) u Antigoni iz New Yorka Janusza Glowatzkog ili svodilju Fjoklu u Gogoljevoj Ženidbi, te Ljubov Andrejevnu u Čehovljevom Višnjiku. Glumačku karijeru zasigurno će joj obilježiti i uloga Mikešove žene Kate u Mikeškom kabareu. Na festivalu ASSITEJ 2006. osvojila je nagradu za najbolju glumicu u predstavi „Dug put kući“.

Danas, nakon oko 130 uloga i nebrojenih predstava u kojima je uvijek pomicala granice vlastitog talenta, iskustva i mogućnosti, ova poznata glumica kaže kako su joj u cijeloj karijeri najviše prirasle srcu uloge majki, iako je u ova tri desetljeća utjelovila cijelu lepezu likova, nerijetko i nekoliko njih u istoj predstavi.

– Iskreno, nitko nas nije pitao što bismo voljeli glumiti, uvijek je to bila neka normalna podjela uloga kada se radi predstava. No, meni su uloge majki uvijek bile najbolje, možda zato što nemam djece. A odigrala sam ih bezbroj u dječjim predstavama i mogu se pohvaliti da sam skoro svima, pa i Antunu Vrbenskom, igrala majku u predstavama. Drugi izbor, ono što mi je prirodnije, svakako su drame, iako ću se i u komedijama dobro snaći, samo što tu treba uložiti drugačiji trud – ističe Blanka Bart, govoreći kako je u ovih 35 godina na kazališnim daskama, baš kao i u pravom životu, bilo nebrojeno puno anegdota, snalaženja, ali i muke, učenja, ulaganja i žrtve da sve ono što se naporno vježba pred redateljem u najboljem obliku odjekne i pred publikom. Bilo je i padova na sceni, zaboravljanja teksta, dogodovština s probe, ali i nastupa, izazova kako pretrčati pozornicu koja je u gostima znatno veća od domaće ili ne sudarati se s kolegama na izrazito malim scenama. Tako je to kada se živi predstava, a odrasta s kolektivom u kojem se zna kako tko diše, kaže s puno ljubavi ova iskusna glumica, te odaje kako i danas  osjeća tremu pred svaki nastup. Isključivo iz jednog razloga – opravdati povjerenje redatelja i ispuniti vlastita očekivanja od uloge. Što je čovjek stariji, ta su očekivanja veća – istaknula je glumica, te napomenula da kazalište ima važnu ulogu u životima publike i da joj je još uvijek jednako priraslo srcu kao i prvoga dana.

DRAŠKO ZIDAR: Cijeli život u ulogama koje mi se sviđaju

Dramom „Alabama“ svoj jubilej, 35 godina na kazališnim daskama, obilježio je Draško Zidar. Svestrani glumac za sebe kaže kako cijeli život radi posao koji voli i da danas, gledajući unatrag, postoje tek rijetki trenuci u kojima mu je bilo teško. Dodaje kako ga je kazalište uvijek mistično privlačilo te da je u njega, još kao dječak, stigao „preko veze“. Naime, prvi put je u virovitičkom kazalištu zaigrao u jedanaestoj godini, a profesionalno je angažiran od 1. travnja 1986. godine.

– Ja sam u kazalište došao preko veze. Čak i onda kad sam ja dolazio u kazalište, poslovi su se dobivali preko veze. Naime, moj otac Ivan je radio u kazalištu, a u okviru amaterske scene u kazalištu je nastupao i moj stariji brat Davor. Meni je uvijek bilo mistično kuda oni idu navečer na probu, što je zapravo to kazalište, a kada sam vidio što je to i što se točno tamo radi, jako mi se svidjelo. Zapravo, imao sam sreću. Kada se radila predstava „Hasanaginica“ imali su glumca koji je igrao Mehu, no on baš i nije bio previše zaljubljen u kazalište. Znali su da sam ja stalno dolazio s tatom i Davorom pa su meni ponudili tu ulogu. Prošao sam na audiciji, a još i danas se sjećam teksta koji sam tada govorio – prisjeća se Draško Zidar prvih koraka na 50 godina dugom kazališnom putu i 35 godina kao profesionalni glumac.

Kada je prvi put stao na pozornicu, kaže, bilo je to – to.

– Jednostavno to vas obasja, to svjetlo, kazalište i sve ono što ide uz njega. Zaljubite se u to i ostanete – ističe Zidar, iza kojega je danas 120 predstava samo u Kazalištu Virovitica, oko 150 premijernih naslova, oko pet tisuća izlazaka pred publiku i dvadesetak filmova i serija.

– Ne smijem se žaliti gledajući koliko sam posla imao i koliko ga imam sada, a kako sam ga napravio, sudit će drugi – kaže ovaj nagrađivani glumac koji iz uloge u ulogu nadmašuje samoga sebe, nerijetko se vežući uz likove koje utjelovljuje na kazališnim daskama ili pred malim ekranima.

– Teško je odabrati samo neke ili jednu ulogu koja vam je draga. No, svi mi glumci vežemo se za neku ulogu koja nam dobro ide. Osobno mi je draga uloga u predstavi „Trinaest prozora“, ali i „Audijencija“, koja mi je bila posebno divna jer sam u njoj popio neograničene količine piva. Draga mi je i komedija koju sam radio u HNK Osijek, „Budala za večeru“. Da mi se nije sviđao ovaj posao, da mi se nisu sviđale sve uloge, vjerojatno bih odustao puno prije i radio bih negdje u školi. Kada jednog dana odem u mirovinu, imat ću se čega sjećati – kaže Zidar.

Rezimirajući ovih 35 godina profesionalnog bavljenja glumom istaknuo je kako mu je drago što je ovu predstavu odigrao s kolegama koji također slave svoje jubileje.

– Nas ovdje okupi posao koji svakodnevno radimo, ali lijepo je i drago mi je da smo se baš mi, jubilarci, okupili u ovoj predstavi – rekao je Draško Zidar.

(www.icv.hr, rtk)