U emisiji ICV radija „Nedjeljom aktualno“ gostovala je Stanislava Đurčević, ravnateljica Centra za odgoj obrazovanje i razvojnu podršku dr. Terezija Salaj Rakić Virovitica. Ustanova je nedavno dobila novo ime, ravnateljica Đurčević je pojasnila što svima u COOR-u ono znači.

Postali smo bliži zajednici u kojoj puno radimo. Nekako smo postali više osobni, jer doktorica Terezija Salaj Rakić je imala velik značaj u životu mnoge djece u Virovitici. Bila je ispred svog vremena. Mi se trudimo da i COOR bude značajan u životima korisnika tako da opravda to ime – rekla je Đurčević.

COOR postoji 30 godina i prošao je mnoge transformacije.

– Iz dijela škole Ivane Brlić-Mažuranić prešli smo u samostalnu školu. Nakon toga smo od jedne male škole rasli dok nismo dobili ovaj veliki centar. Ta zgrada nije samo zgrada jer smo značajno proširili broj usluga koje pružamo. Pratimo suvremene trendove u pristupu prema djeci s teškoćama. To je jedan drugačiji pristup djeci s teškoćama koji se značajno promijenio u zadnjih 30 godina. Pristup se nije promijenio samo u školi već se općenito stav prema osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama promijenio u cijelom društvu na bolje. Mi se trudimo pratiti taj trend.  Godine 2022. ušli smo u mrežu socijalnih usluga.

Potpisali smo ugovor s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Usluge pružamo preko uputnice Zavoda za socijalni rad. Pružamo usluge rane razvojne podrške, psihosocijalne podrške i stručne procjene kao i poludnevnog boravka. Za djecu, odnosno obitelji, koji nam dolaze na uputnicu, napravimo stručnu procjenu te dalje radimo s djetetom i obitelji i uključujemo ih u programe, ovisno što dijete ili obitelj treba. Uslugu može pružiti logoped, psiholog, edukacijski rehabilitator, radni terapeut, senzorni terapeut, fizioterapeut, a imamo i socijalnu radnicu.

Trudimo se imati timski pristup i biti dostupni svima. Naše struke su različite, ali svatko je kroz svoje školovanje naučen na transdisciplinarnost koja je jako bitna u pristupu općenito osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama. Nikada se teškoću ne gleda iz samo jednog kuta, jer ljudi ne žive samo u jednom segmentu. Nismo jednodimenzionalni tako da nam je takav pristup jako važan. Razvojnu podršku smo stavili u naziv našeg centra baš zato da to naglasimo. Nekad je to bila samo škola, a danas je to i osnovna škola i srednja škola i vrtić i socijalne usluge. Obuhvaćamo od najmlađe djece do odraslih osoba koji su uključeni u naš poludnevni boravak. Ono što mi radimo je podrška razvoju osobe u trenutcima u kojima im je potrebna s naglaskom na podršci obitelji – objašnjava ravnateljica.

PORAST RAZVOJNIH TEŠKOĆA 

U javnosti se često spominje kako je sve veći broj slučajeva odgode upisa djece u prvi razred osnovne škole, a to potvrđuje i ravnateljica Đurčević.

– Vidim da nam dolazi sve više i više djece za upis u našu školu, za upis u vrtić te u socijalne usluge i ranu intervenciju. Taj broj je sve veći, posebice broj djece s autizmom. Prije 16-17 godina imali smo možda četiri učenika s autizmom na sveukupnu populaciju u školi, dok su sada 30 posto ukupnog broja učenika učenici s autizmom, a u socijalnim uslugama taj postotak je puno veći. Što se tiče odgode upisa u prvi razred, vidim da se dosta piše o tome.

Proporcionalno, s obzirom na to da djeca pokazuju razvojne teškoće u većem broju, naravno da je upis u prvi razred ponekad otežan. Ponekad ni stručnjaci koji to utvrđuju nisu sigurni. Djetetu tako daju još jednu šansu da se stvari možda ipak “poprave”. Ono što bih htjela naglasiti je ako se odgoda daje bez jasnog plana odnosno što će to dijete u toj godini, što će se raditi s njim, gdje će se on usmjeravati, ta odgoda u biti nema smisla.

Odgoditi upis djetetu između šeste i sedme godine i nadati se da će se problem riješiti sam od sebe, nije dobro. Stvari u toj dobi najčešće ne sjednu same od sebe na svoje mjesto, potrebna je intervencija. Vjerojatno je ta intervencija bila potrebna i ranije. Odgoda znači da s djetetom treba intenzivno raditi na spremnosti za školu. Događa se jako često da djeca dolaze na upis, kao školski obveznici i onda se tek uoče teškoće koje nisu tako male.

Nitko nije reagirao i tu je problem. Treba biti oprezan. Za dijete koje ima velike razvojne teškoće bitno je da se što prije uključi u neki oblik školovanja. Postoje djeca kojima odgoda zaista pomogne, ali u toj dobi stvari nikada ne sjednu same od sebe na svoje mjesto – naglašava te objašnjava kako reagiraju roditelji kada se uoči teškoća u razvoju djeteta.

NUŽNA SURADNJA RODITELJA 

– Svaki roditelj prolazi razne faze u tim iznimno teškim situacijama. Roditelji i dijete s teškoćama su osjetljiva skupina i različito reagiraju. Ima roditelja koji brzo prođu proces prihvaćanja i krenu raditi s djetetom. Odvezu ga gdje treba, surađuju sa stručnjacima, i, što je najvažnije, vide u tome svoju ulogu. Ima roditelja kojima je prihvaćanje dosta dugotrajan proces, kod kojih to traje malo duže i vrijeme prolazi. Roditelj može biti ili rješenje problema ili dio problema.

Lakše je kada roditelj vidi svoju ulogu kao rješenje problema. Imamo prekrasna iskustva s roditeljima koji rano reagiraju, koji već kod prve zabrinutosti potraže pomoć, gdje s njima zajedno kreiramo program. U takvoj situaciji rješavanje problema je lakše. Kada nema suradnje roditelja vrlo je teško. Rješenje nije uvijek da će dijete u konačnici biti bez teškoća, ali je rješenje da obitelj kao takva funkcionira u zajednici. Ima puno primjera gdje roditelji i dijete s teškoćama, cijela obitelj, mogu normalno funkcionirati u svojoj zajednici i živjeti jednim ispunjenim životom bez obzira na teškoću djeteta – ističe Đurčević.

EKRANI ZA UČENJE, NE SAMO ZA ZABAVU

O ulozi ekrana u svakodnevnom životu te mogu li biti korisni, ravnateljica kaže:

– Ono što znanost govori je da ekrani u ranoj dobi nisu dobri u prekomjernoj količini za razvoj mozga i ja to zaista podržavam. Ono što smatram kao problem je što danas djecu ekrani čuvaju, ekrani ih zabavljaju. Imali smo veliki projekt gdje smo opremljeni visokotehnološkom opremom. Kod djece s teškoćama je taj digitalni razvoj donio neke nove mogućnosti. Treba djecu učiti koristiti tehnologiju za učenje, a ne samo za zabavu. Tehnologija je ovdje da nam olakša život, pogotovo osobama koje imaju teškoće u komunikaciji. Ogromne su mogućnosti koje tehnologija danas pruža, a mi ih se trudimo primjenjivati na dobrobit naših učenika.

U našem društvu su ekrani, najviše mobiteli, oni koji djecu zabavljaju s crtićima i igricama. Jasno je da to nije dobro za dijete, djeluje negativno na mozak i utječe na pažnju i koncentraciju. Smatram da trebamo iskoristiti ono što je dobro od digitalnog napretka. Za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama je razvoj tehnologije donio jako puno tog dobroga. To želimo koristiti. Asistivna tehnologija koja je danas razvijena je fascinantna. Od osoba koje su u invalidskim kolicima, gotovo nepokretne, a mogu upravljati pogledom, mogu komunicirati tako, do nekih možda jednostavnijih programa koji olakšavaju učenje i komunikaciju. Za djecu s autizmom znamo da većina bolje funkcionira kroz vizualne sadržaje, pa im to omogućujemo. Imamo stručnjake u centru koji istražuju i primjenjuju asistivnu tehnologiju, i to se pokazalo uspješnIM – kaže Đurčević.

ORGANIZIRANO STANOVANJE 

COOR razvija prijeko potreban projekt organiziranog stanovanja uz podršku, koje će također biti socijalna usluga.

– Ono što želimo je usluga gdje bi naši korisnici živjeli u kući u kojoj bi imali povremenu ili stalnu pomoć po procjeni kome je koji intenzitet pomoći potreban. Stanari bi se uključili u osiguravanje svojih osnovnih životnih uvjeta i potreba. Uključili bi se u socijalnu zajednicu. Tu bi se razvijale njihove radne, rekreacijske i druge potrebe, a radi aktivnog i samostalnog življenja. Ovo pokrećemo zato što su naši korisnici poludnevnog boravka osobe starije od 21 godine. Velika je briga roditelja što će biti s njihovom djecom kada oni više neće moći brinuti za njih.

Taj dio nemamo pokriven. Spletom okolnosti, neki naši korisnici su se našli u toj situaciji pa su preseljeni u Pakrac i Lipik, gdje su preko Udruge za inkluziju Zagreb već otvorene kuće za organizirano stanovanje. Za njih je to bio jako veliki šok, jer su se iselili iz sredine koju su poznavali. Otežan im je put da vide svoje roditelje ili prijatelje. Smatram da je takva kuća u našem gradu zaista potrebna.

Mi smo od doktorice Terezije Salaj Rakić naslijedili staru kuću u kojoj je živjela, izrađena je projektna dokumentacija, izdana je građevinska dozvola da tu kuću rušimo i da se tamo gradi nova. Kuća se nalazi u užem centru grada i bit će građena za maksimalno 12 korisnika. To je broj koji će, nadam se, pokriti potrebe naše zajednice. U suradnji s Gradom, Županijom i Ministarstvom nastojimo osigurati financiranje. Velika je investicija, ali nastojimo naći rješenje. Probat ćemo i preko fondova. U jednoj prilici smo prijavili projekt i prošli sve faze ocjenjivanja, ali je taj fond bio potrošen, više nije bilo financijskih sredstava za nas. Pozitivne ocjene projekta tada, nam daju nadu za ubuduće – kaže ravnateljica.

SLUŠATI ODGOJITELJE 

Bliži se Dan svjesnosti o autizmu, a COOR će ga i ove godine posebno obilježiti. 
– Sad smo već u akciji oko organizacije, domaćini smo obilježavanja tog dana, 2. travnja. Uvijek se trudimo podići svijest o autizmu, jer vidimo da sam autizam nosi sa sobom puno izazova. Potrebno je razumijevanje okoline i poznavanje djeteta ili osobe s autizmom i tome služi obilježavanje ovog dana.
Što se tiče autizma, roditelji najčešće dolaze zabrinuti zbog toga što dijete ne govori. Govor je nešto što dolazi nakon nekih drugih sposobnosti. Roditelji su dosta fokusirani na to da dijete progovori jer je to ono što se najviše uočava u određenoj dobi.

S roditeljima tada često prolazimo proces da im ukažemo da su za to potrebne neke vještine prije. Da bi dijete govorilo, prvo mora pokazati prstom, mora nešto zahtijevati, mora nas nešto htjeti pitati, mora željeti s nama podjeliti pažnju. Ponekad roditelje upute na procjenu odgajatelji u redovnim vrtićima. Odgajatelji provode puno vremena s djetetom i nadam se da roditelji slušaju odgajatelje jer su oni izvor informacija kako dijete funkcionira u grupi, s vršnjacima. Roditelji trebaju poslušati svaku sumnju na spektar autizma.

Kada se radi o malom djetetu, treba “puhati na hladno”. Treba napraviti sve što je u djetetovom najboljem interesu, a rano djelovati je ono što poboljšava ishode kasnije – objašnjava ravnateljica Stanislava Đurčević.

(icv.hr, mk)