Nakon što je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica održao zanimljivo putopisno predavanje i promociju svoje knjige „Putovanje u Međuzemlje“, 36-godišnjeg svjetskog putnika, avanturista, putopisca i hodača na duge staze iz Varaždina odlučili smo ugostiti i u našoj emisiji Kulturni mozaik.
Kristić je krenuo iz Hrvatske prema Novom Zelandu, nešto više od 1500 dana putovao je preko triju kontinenata koristeći samo jedno specifično i nesvakidašnje prijevozno sredstvo – autostop. Putovanje mu je donijelo na stotine zanimljivih priča te ga nagradilo velikom dozom životnog iskustva.
Nadahnuti njegovom životnom pričom, nismo mogli odoljeti, a da ne popričamo s njim o njegovoj životnoj avanturi i budućim planovima, kako bi i vama možda na neki način bio inspiracija i vjetar u leđa u potrazi za smislom života, u potrazi za avanturama.
SIGURAN ŽIVOT ZAMIJENIO PUTOVANJEM
Rijetki su ljudi koji uspiju u potpunosti naći svoj smisao, odvažiti se, raširiti krila i odletjeti iz sigurnosti svoje komfor zone u avanturu života. Jedan normalan, staložen i siguran život zamijeniti putovanjem.
Kristićevo epsko putovanje od Varaždina do Novog Zelanada započelo je 2015. godine i trajalo 3 godine i 8 mjeseci, tj. završilo je 23. lipnja 2019. godine. Posljednju ‘dionicu’ dugu 1500 kilometara kroz Novi Zeland prošao je, ni više ni manje, nego pješice, vukući za sobom kolica. Putovanje je završio 70 kilometara prije Aucklanda, u mjestu Hobbiton koji se zove još i Međuzemlje. Oslanjajući se pretežno na ljubaznost stranaca i na virtualnog pomagača – aplikaciju Couchsurfing, ostvario je ono o čemu mnogi sanjare, ali tek rijetki realiziraju.
Kada se javila ta ljubav prema putovanjima?
– Ljubav prema putovanju osjetio sam još u ranim dvadesetima kada sam počeo stopirati po Hrvatskoj, što se kasnije preobrazilo u stopiranje po Europi. Prvi već autostop mi je bio od Hrvatske do Nizozemske, za što mi je trebalo svega 36 sati. I tada sam shvatio da bih taj koncept putovanja, prijevoza, mogao koristiti i dalje. No, takav način putovanja bio mi je teško izvesti uz regularan posao pa 2015. godine dajem otkaz i odlučujem promijeniti svoj koncept života i ujedno pomaknuti granice putovanja. Na Novi Zeland odlučio sam se jer je jako daleko. Sam sebi sam tada rekao: Tomice, ako ćeš se već upustiti u sve to, neka onda to bude neka uistinu daleka zemlja. Odlučio sam slijediti svoje snove, napustiti rutinu i život koji sam posljednjih nekoliko godina živio, te iste godine krećem na drugi kraj svijeta, i to autostopom. A što me potaknulo na tu avanturu, jednostavno – nedostatak slobode. Četiri godine kasnije, prošavši tako 40.000 kilometara kroz 24 države i 3 kontinenata, stigao sam na Novi Zeland.
To je uistinu dalek put zbog kojeg ste morali mnogo toga promijeniti u životu. Kako je na to reagirala vaša okolina, vaši najbliži?
– Imao sam od samoga početka veliku podršku roditelja. Sve sam im prezentirao, pokazao put, kuda, kamo i gdje ću putovati, a kada smo se čuli preko društvenih mreža, uvijek bi me pitali kako sam, je li sve u redu, nikada mi nisu govorili da se boje za mene, da se vratim kući jer je sve to jako opasno. Tako da sam s te strane – sretnik.
NA PUT KRENUO S DVA RUKSAKA I 1500 EURA
Putovanja nisu jeftina, za njih treba dosta novaca. S koliko ste novaca vi krenuli na tako daleki put?
– Moj početni budžet bio je poprilično skroman. Prije putovanja radio sam kao kinooperater, što je bio dobar posao, ali me nije u potpunosti činio sretnim, bio je to samo posao. Nakon što sam uštedio 3000 eura, pola od toga potrošio sam na kupnju opreme: ruksaka, fotoaparata, laptopa, objektiva i krenuo na put s 1500 eura. Znao sam da mi to neće biti dovoljno do kraja putovanja, to mi je bio početni budžet, a tijekom tog višegodišnjeg putovanja statirao sam u bollywoodskim filmovima, radio kao učitelj engleskog u Tajlandu i Vijetnamu, što mi je bilo dovoljno da nešto zaradim i dođem do kraja putovanja. Zanimljivo je da sam se nakon četiri godine vratio doma s istim iznosom s kojima sam i krenuo na put.
Pakiranje ruksaka zasigurno je bilo pravi izazov. Kako ste se uspjeli spakirati za tako daleki put, sve što vam treba u samo jednu torbu?
– To mi je bilo možda i najteže. Imao sam veliki ruksak koji sam nosio na leđima, a naprijed jedan u kojemu sam nosio svu tehnologiju i on bi bio uvijek uz mene. No, putem sam se naučio kako se pakirati, što mi treba, a što mogu ostaviti iza sebe. Osim toga, usput sam i kupio nešto novo. Sve u svemu kilaža je uvijek bila ista, oko 20 kg.
Nekako je uvriježeno mišljenje da je putovanje autostopom puno opasnije nego neka druga putovanja. Kakva su bila vaša iskustva, kakve ste sve ljude putem susretali, jeste li se kada našli u životnoj opasnosti?
– Naučio sam da na put treba ići bez straha, sumnje i negativnih misli. Sve je u glavi. Vi ste taj koji kreira svoj dan i privlači druge ljude i događaje u svoj život. Uistinu vjerujem u taj zakon privlačenja. Ako u sebi nosite strah i lošu energiju, vjerujem da vam se takve stvari mogu i dogoditi. Ja sam na put krenuo pun pozitive, bez ikakvih strahova, bojazni i takve sam ljude i susretao. Taj koncept razmišljanja zadržao sam tijekom cijelog putovanja. Bilo je nekoliko manjih trzavica i nesporazuma u Indiji, ali više zbog jezične barijere. Sve ostalo su bila samo pozitivna iskustva.
Je li vam u nekom trenutku došlo da od svega odustanete i vratite se kući?
– Dogodilo mi se to samo jedanput i to u Tajlandu. Bio sam u hostelu i kada sam se vidio u ogledalu kako izgledam, rasplakao sam se jer sam tek tada shvatio da sam izgubio 10 kilograma. Naime, dosta sam štedio na hrani, jeo sam samo dva puta dnevno i to mi je tada bilo kao da mi se upalio crveni alarm. Nakon toga počeo sam malo više jesti, paziti i više odvajati na hranu. Shvatio sam da mi treba snaga i koliko god bio u nestašici novca, hrana je najvažnija i na nju moram trošiti da bih mogao nastaviti svoj put. To je bio samo jedan trenutak u kojem sam mislio da neću uspjeti stići do kraja.
Tijekom putovanja upoznali ste različitih ljudi, vidjeli štošta… Doživljavali razne uspone i padove, upoznali raznolike ljude, uranjali u različite kulturne običaje i doživjeli nebrojene anegdote. Koliko vas to promijenilo kao čovjeka i vaš način gledanja na život općenito?
– Rodom sam iz jednog malog mjesta Vidovca kraj Varaždina, ali nikada se nisam smatrao da sam iz tog sela, nikada nisam doživljavao njegovu ljepotu kao što to sada vidim. Nekada uistinu moraš otići na drugi kraj svijeta da bi shvatio gdje živiš i koliko ljepote ima i naša zemlja ili mjesto u kojemu živiš.
Kako ste se osjećali na kraju putovanja?
– Ne biste vjerovali, ali na cilju nije bilo neke posebne emocije u meni, ni sreće, a ni tuge. Sve mi je bilo nekako ravno. Posljednja dva i pol mjeseca propješačio sam 1500 kilometara kroz Novi Zeland i razmišljao o kraju, maštao o nekoj euforiji, a onda tamo na cilju apsolutno ničeg nije bilo u meni. Samo apsolutna praznina, spokoj i neka mirnoća. Nesvakidašnji osjećaj.
SVOJE DOGODOVŠTINE I ISKUSTVA S PUTOVANJAPRETOČIO U KNJIGU „PUTOVANJE U MEĐUZEMLJE“
Dojmove sa svojega putovanja bilježili ste u svojem blogu od prvog dana, bez uljepšavanja i filtriranja, bez dlake na jeziku, točno onako kako ste ih doživjeli, a priču o svojoj čudesnoj pustolovini pretočili ste i u istoimenu knjigu „Putovanje u Međuzemlje“.
– Kada sam se 2019. vratio kući, počeo sam pisati knjigu. Međutim nije sve stalo u jednu knjigu pa sam odlučio napisati trilogiju. Prva knjiga „Putovanje u Međuzemlje“ opisuje prvu godinu putovanja, dogodovštine iz Hrvatske do Vijetnama, druga će biti od Vijetnama do Australije, a treća će opisati moje pješačenje kroz Novi Zeland.
Knjigu ću promovirati na ljetnoj i jesenskoj turneji, a drugu knjigu planiram izdati početkom ljeta. Moram priznati da mi je pisanje puno teže nego putovati, nije mi se uvijek lako izraziti i sve to što sam doživio staviti na papir, izabrati fotografije, svoje emocije prezentirati nekome tko nije bio tamo.
Koliko vam je, kao velikom avanturistu, ovo vrijeme koronakrize teško palo zbog nemogućnosti putovanja?
– Krajem 2019. godine otišao sam u Vijetnamu tako da tu kriznu 2020. nisam ni osjetio jer tamo nije bilo korone. Nije tamo bilo ni lockdowna, ni nošenja maski, tek sada oni imaju s time problem. Vratio sam se u Hrvatsku tek prije tri mjeseca.
Mnogo ste putovali. Koji biste grad izdvojili kao najljepši, gdje su najbolji ljudi, gdje se najbolje jede…
– Općenito najljepši grad u kojemu sam do sada bio mi je Edinburgh u Škotskoj koji je prepun tvrđava i izgleda jako bajkovito, a prelijep mi je i grad Ispahan u središnjem Iranu. Što se ljudi tiče, najbolji ljudi su Perzijanci. Vi ste njima kao dar od Boga i tako se prema vama i ponašaju, imaju nevjerojatan pristup ljudima, topli su i jako dragi. Hrana mi je bila najbolja na Tajlandu, Vijetnamu i Nepalu, a najlošija na Filipinima jer oni jedu jako puno mesa i stavljaju ga apsolutno u sve, čak i u salate, a ja sam vegetarijanac.
NA PUTOVANJU PRONAŠAO I LJUBAV SVOG ŽIVOTA
Ovo putovanje donijelo vam je i ljubav, upoznali ste svoju srodnu dušu?
– Djevojku Lucy upoznao sam 2016. u Indiji, slučajno smo se sreli u kući surfera gdje smo boravili, a nakon devet mjeseci ponovno smo se sreli u Vijetnamu, započeli našu ljubavnu priču, vjenčali se i sada zajedno živimo i putujemo.
Planirate li neko novo putovanje?
– Planiram, ali tek nakon pisanja. Od sada će mi putovanja biti malo ozbiljnija, s više budžeta, sponzora… Otići ću u neku državu na tri mjeseca, sve to dokumentirati, vratiti se i napraviti dokumentarac, napisati knjigu ili prirediti neku izložbu fotografija. Neću više ići glavom kroz zid kao do sada, već će to biti malo profesionalnije.
Imate li neku poruku za ljubitelje putovanja?
– Treba samo vjerovati u sebe i ne slušati okolinu. Najvažnije je donijeti odluku u sebi i cilj onda dođe sam od sebe.
Godine koje je Tomica Kristić proveo na putu, upornost i snalažljivost koje su ga bez obzira na vremenske uvjete, birokratske zavrzlame, jezične barijere i druge predvidljive i nepredvidljive prepreke snažno utjecale na njegovu ličnost, naučile su ga da ništa nije nemoguće. Stoga neka vam upravo on bude poticaj da ukoliko nešto želite, to i ostvarite, bez straha.
Knjiga koju je napisao “Putovanje u Međuzemlje” tek je prva knjiga u nadolazećoj trilogiji. Veselimo se novim knjigama i ponovnom druženju s njim u našem radijskom eteru.
(www.icv.hr, rtk)
