Da su godine samo broj i to onaj koji mogu okrenuti u svoju korist, pokazuje aktivan umirovljenički par iz Virovitice, Zdenka (61) i Zvonko Milković (64). Ovi svestrani roditelji dviju kćeri i baka i djed troje unučadi svaki slobodni tren, a posebice vikende, iskoriste za šetnju, vožnju biciklom ili izlet, po kojima su poznati ne samo u svom kvartu, već i puno šire.
– Avanturisti smo od mladih dana, ali smo dok smo bili u radnom odnosu, kao i svi mladi danas imali smo manje vremena za sebe. Putovali smo, ovisno o vremenu i financijama, vikendima, ali znatno manje. Uvijek je bilo kuća, posao, djeca, a mi kad stignemo – kažu nam Milkovići koji ističu kako im se život drastično promijenio i to na bolje kada su prije tri, odnosno, četiri godine otišli u mirovinu.
-Počeli smo puno više hodati i voziti bicikl, gotovo svakog dana. Meni je najgore to izležavanje, nije problem leći poslije ručka i odmoriti se, ali cijeli dan biti pred televizorom ili zatvoren u kući, a da nemaš posla, to mi djeluje kao neka kazna – kaže umirovljenik Zvonko, poznat i kao „majstor za sve“.
Ustupljene fotografijePoznanici i prijatelji kažu kako Zvonko, koji je radio u Tvornici šećera u Virovitici, nikada nije odbio drugome pomoći, od kućanskih popravaka, majstorija u garaži, preko stolarije, a ni danas ne može odbiti priliku za uskočiti drugome kada treba, kao ni unučad koja voli igračke, kolijevku i ukrase koje izrađuju vrijedne djedove ruke.
Zdenka je pak, nakon što je cijeli radni vijek provela za šivaćim stolom, otkrila vještinu u različitim kreativnim izazovima, od restauracije starih stolova i stolica, do šivanja unikatnih, minijaturnih nošnji iz originalnih ruha koja spašava od propasti i čiji su suveniri prošli cijeli svijet. Ona je zadužena i za šivanje odjeće za djecu i unuke, kao i lutke s kojima se igraju.
UŽIVAJU I U DUGIM ŠETNJAMA
Milkovići su svoju mirovinu odlučili provesti ne mirujući pa ih se danas može vidjeti kako su „uvijek negdje“.
-Najduža ruta koju smo provezli na biciklu bila je 55 kilometara, do Huma (malo naselje u blizini Voćina, op.a.). Najduže što smo pješice išli je do Bušetine.
Odlučili smo posjetiti obitelj i krenuli. Trebalo nam je oko tri sata hoda, a iako smo uživali, djeca nam nisu dala da se pješice i vratimo. Došli su po nas, valjda su se bojali da bi nam još desetak kilometara taj topli dan bilo previše – smijući se prepričava Zdenka.
Marija LovrencZvonko se nadovezuje kako u prosjeku voze 17 kilometara na sat, sasvim pristojno za jednu „laganu, rekreativnu vožnju“.
PREPOLOVIO MU SE BICIKL S BUVLJAKA
-Smisao je da se umorimo, da tu vožnju osjetimo, a opet, da to nije sad neki pritisak, ganjanje nekih kilometara i slično. Nemamo ni neke posebne bicikle, ja sam svoj kupio za 50 eura, polovan, na buvljaku. Što ću ulagati u neki skupi bicikl s brzinama i slično, dobar je i ovaj – kaže, dok se Zdenka glasno smije na anegdotu s jednog od putovanja koje će dugo pamtiti.
-Tog dana, vozili smo se prema gradu, a kad smo došli do željezničke pruge ispred Lidla, na šljunčanom dijelu, kako je zakočio, bicikl se doslovno prepolovio, puknuo na dva dijela. Nije nam bilo ni za stati sad, a ni za nositi ga. Ja sam se svojim biciklom vratila po auto kući, utovarili smo prepolovljen bicikl, Zvonko ga je odmah i zavario u garaži te smo se vratili vožnji. Neće nas valjda to zaustaviti – priča nam naša sugovornica.
Marija LovrencIako vole istraživati dijelove grada i šire, najdraže im je voziti po poljskim putevima.
-Ne želimo biti drugima smetnja i rizik na cesti. Ovako uživamo u prirodi i još nam je ljepše, opušteniji smo. Ne mislimo na automobile i kamione, a ni oni na nas – priča nam Zdenka.
Sve što mogu, Mikovići naprave sami, od ličenja kuće, izrade dijelova namještaja, raznih popravaka. Svaki cent koji uštede čuvaju zato za putovanja u kojima uživaju.
„OTVORIO NAM SE NOVI SVIJET“
Jer, Zdenka i Zvonko kažu kako im izležavanje i dokolica teško padaju te da ih uvijek nešto „vuče“ na aktivnost. Zvonko u šali dodaje kako mu je jedan poznanik sa strahom rekao kako se boji mirovine „da ne postane aktivan kao on“.
-Nije da smo uvijek u pogonu, mi si priuštimo i odmor nakon ručka nedjeljom, kad god nam treba, no kad god možemo, idemo u šetnju ili vožnju. Osjećamo se slobodni, lijepo nam je, a i zdravo je – smatra Zdenka.
Zvonko će zaključiti riječima da je biti s dragom osobom u vožnji pravi užitak, prilika za razgovor u šetnji, kao i za neočekivani izlet u koji se pretvori vožnja, a na koju Zdenka ponese komad voća, kavu ili piće.
Marija Lovrenc-Biti aktivan, to je pravi gušt koji bismo preporučili svima koji su zdravi i mogu šetati, kao i voziti bicikl. Nama se otvorio cijeli novi svijet kojemu se radujemo.
Preko tjedna smo baka i djed koji čuvaju unuke, a preko vikenda smo kao studenti, slobodni i sretni, uživamo u sitnicama i životu – zaključuju simpatični i aktivni Zdenka i Zvonko Milković, koji mnogima danas mogu poslužiti kao pozitivan primjer i poticaj.
-Treba samo malo volje – poručuju nam.
Marija Lovrenc(icv.hr, mlo)
