Jelena Piasevoli Mikac i Martina Petriček čine duo zagrebačke firme Kustoda, a Velimir Mikac je freelancer. “Oboružani” licencama Ministarstva kulture i medija potrebnim alatima, strojevima, materijalima, znanjem kojeg nastoje dodatno proširiti te strpljenjem i ljubavlju prema papiru svaki dan započinju svoj put očuvanja povijesti zapisane na papiru, svili, pergameni…
Njihov posao nije samo restauracija krhkih, požutjelih listova i oštećenih korica, već i očuvanje priča, znanja i misterija koji su stoljećima skriveni među redovima ispisanih slova. Poput Indiane Jonesa, ali bez biča i prašnjavih hramova, oni se suočavaju s izazovima vremena: vlagom, crvima, plijesnima i posljedicama nepoznavanja rukovanja s knjigama…kako bi sačuvali kulturno blago za buduće generacije.
Oni su restauratori i konzervatori knjiga, čuvari prošlosti za budućnost. U Hrvatskoj ih je malo, ali su zato, poput određenih umjetnina – neprocjenjivi. Surađuju s muzejima, samostanima, kolekcionarima, knjižnicama i državnim institucijama.
Privatni arhiv“BIBLIJA ZA SIROMAŠNE”
Mi smo ih upoznali u Virovitici, gdje su u okviru Noći muzeja u Franjevačkom samostanu i riznici posjetiteljima prezentirali svoj rad na očuvanju jedne male, ali vrijedne i vrlo rijetke knjige, inkunabule. Radi se o Bibliji tiskanoj 1495. godine koja čini dio od 5 tisuća naslova stare franjevačke biblioteke. Biblioteka čuva knjige iz mnogih područja tadašnjeg života; od teoloških rasprava i propovijedi do matematike, biologije, medicine i farmakopea.
Virovitička inkunabula, tzv. “Biblija za siromašne” tako je nazvana zbog svog malog formata, a nakon dugotrajnih i zahtjevnih konzervatorsko-restauratorskih radova vraćena je u samostan. Sada je spremna za svojih novih 500 godina.
Supružnici Mikac dosad su stručnošću i strpljivošću “vratili u život” brojne stare i vrijedne knjige, dokumente, isprave, novine, grafike, crteže, nacrte. Papir svih vrsta, boja i kvalitete, koža, pergamena, svila; što god klijenti donesu u njihovu radionicu čudesa ili primijete na tavanima, u knjižnicama, buvljacima, antikvarijatima, privatnim zbirkama, ovaj “CSI tim za zapisano” stavit će u vremenski, kulturni, ali i vrijednosni okvir. To znači starost, mjesto tiska, otkrit će proizvođača papira, vodeni žig, stil i jezik kojim je djelo obilježeno, vrstu uveza, kvalitetu materijala, a, onda i ono možda najvažnije: vrijednost.
Marija LovrencEMOTIVNA VS. KULTURNA VRIJEDNOST
Ako pitate konzervatore i restauratore, to je možda i najzanimljivija rasprava u koju ulaze s vlasnikom potencijalno vrijedne knjige ili dokumenta; je li vrijedan? A što zapravo određuje vrijednost predmeta? Kvaliteta izrade, starost, materijali ili možda emotivna vrijednost koju za vlasnika taj predmet ima?
Kad su u pitanju stari, bakini molitvenici, Biblije i slično, onda definitivno govorimo o ovom posljednjem – sa smješkom govori Velimir, dodajući kako ih vlasnici često traže procjenu stvari iz obiteljskih biblioteka, u nadi da će u istoj pronaći i novo nacionalno blago. Rijetko se dogodi da zaista i bude materijalno vrijedan primjerak u pitanju.
-Prije se događa da vlasnici stvari koje drže bezvrjednima i žele baciti na ulicu zapravo čuvaju neke dragocjene i kolekcionarske primjerke nego li obrnuto. Oni koji su uvjereni kako mali crni molitvenik s pohabanim koricama iz 19. stoljeća, koji se u obitelji brižno čuva već nekoliko generacija, sad vrijedi pravo bogatstvo često nisu u pravu.
Vrijednost knjižne ili arhivske građe ima objektivne i mjerljive parametre, no ni kom slučaju ne mogu se odbaciti i oni subjektivni gdje nas emocije čvrsto vežu uz neku knjigu, kuharicu ili staru čestitku – kaže Velimir, kojega često zovu ili njemu i supruzi mailom šalju fotografije tih predmeta, da ih svojim stručnim okom procijene.
Ustupljena fotografija UČENJE KROZ RAD
Naši sugovornici pričaju kako se obavlja ovaj zahtjevan posao za koji se i nakon fakulteta potrebno dodatno educirati i “uhodavati” godinama. Vrste materijala, starost, proizvođači, detalji poput čavlića na bravici ili vez koncem na hrptu knjige, vodeni žigovi na papiru i mnoštvo drugih detalja – to je ono što restauratore neće naučiti nijedna škola, osim sati i sati provedeni za stolom s neobičnim alatima i materijalima.
Jer, za restauraciju jedne knjige potrebno je izdvojiti puno vremena. Ponekad i više godina.
Ono što je za prosječnog gledatelja samo jedan papir u staroj knjizi, za njih je baza brojnih metapodataka na temelju kojih procjenjuju starost, podrijetlo i važnost samog dokumenta ili knjige. Restauratorica Jelena govori o tome kako najviše rade s knjigama i među rijetkima su u Hrvatskoj koji se time aktivno bave, pa je i sama restauracija knjiga danas rijetko zanimanje.
-Uzevši u obzir što je sve potrebno znati, posjedovati, od alata i strojeva, nema puno pobornika koji to žele raditi. Jedna knjiga svoj novi život može čekati i po pola godine, godinu, ovisno o zahtjevnosti konzervatorsko-restauratorskih radova – priča Jelena.
Ustupljene fotografijeKAKO IZGLEDA PROCES?
Za početak, restauratori ističu kako je važno otkriti o čemu je točno riječ i u kakvom je stanju dokument, grafika, knjiga. Stručnim rječnikom, potrebno je napraviti detaljne bibliotekarske bilješke i zapisati sve osobitosti umjetnine na kojoj će se raditi. Svaka se faza restauracije detaljno bilježi i fotografijama.
– Zanima nas kako je knjiga šivana, kako su korice pričršćene za knjigu, od kojeg su materijala izrađene korice, format knjige, format korica. Potom se dogovaramo s konzervatorima je li potrebno knjigu rastaviti u dijelove ili se može restaurirati u komadu, samo pojedine listove i slično.
Restauracija bez rastavljanja je neusporedivo teži i dugotrajniji postupak, jer velika je šteta knjigu rastaviti ako je uvez stabilan i kvalitetno sašiven. Tada se parcijalno izdvajaju oni fragmenti ili dijelovi knjige koji su jače oštećeni te se restauriraju i vraćaju nazad – govori nam Jelena.
Knjige se zbog iznimnih oštećenja rastavljaju kad korice više nemaju funkciju, kad je statika knjižnog bloka narušena, kad su listovi puni rupa od crvotočine i ne mogu se listati, te postoji još čitav niz različitih mehaničkih i kemijskih oštećenja zbog koji se pristupa rastavljanju knjiga. Poput tijela, i knjiga je cjelina s kojom se treba s poštovanjem odnositi, poručuju naši sugovornici.
Ustupljene fotografijeLISTOVE PERU I RUČNO ŠIVAJU
Postupak rastavljanja knjige sastoji se od odvajanja od korica, oslobađanja od konca kojim je šivana, kreće se u čišćenje kistovima, pincetama, suhom spužvom od kaučuka i drugom opremom.
Listovi se potom, ako je potrebno – peru. U običnoj vodi, kako bi se uklonile veće mrlje i prljavština, tragovi vlage, plijesni ili štetočina. Nakon toga, na red dolazi vrijedan japanski papir, koji služi kako bi se njime ispunile sitne rupice, nadomjestili listovi koji nedostaju ili ojačali oslabljeni listovi papira. Slijedi postavljanje u tzv. bugačice, a zatim preša.
Važno je da knjiga odleži što duže u preši. Odležavanje pomaže da se papir izravna te da se knjižni blok lakše sašije. Knjiga se šiva zatečenim bodom šivanja. Potom se šivaju i/ili rekonstruiraju zaglavne vrpce ili kapitale.
-Korice su također priča za sebe. Ako ih knjiga zbog starosti više nema, izradit ćemo nove korice od konzervatorskih materijala, a ako ima korice, tada se mogu restaurirati ili rekonstruirati po uzoru na izvornike. Povijesno korice su izrađivane od drvenih dasaka, bjelokosti, metala, ljepenke, kartona, a presvlačni materijali su bili pergamena, koža, platno, papir, svila, baršun… Nastojimo zadržati sve one originalne fragmente koje smo zatekli kod knjige kada smo ju preuzeli na restauraciju – ističe Velimir.
Ustupljene fotografije STARA KNJIGA MORA IZGLEDATI STARO
Njegov dio je knjigoveški kutak. Zadužen je za ručno izrađivanje kopči, šivanje knjižnih blokova, šivanje kapitala, restauraciju korica te ostalih brojnih detalja koji se nalaze na knjigama. Na kraju izrađuje zaštitnu opremu za pohranu knjiga i drugih umjetnina od papira, kože, kartona i sl.
-Svrha restauracije knjižne i arhivske građe je da se ta građa sačuva, da se nakon cijelog procesa može koristiti, a da joj pri tom ne izmijenimo izvorni izgled (u okviru mogućnosti) i da se vidi da knjiga ima “dugi staž”- ističe Velimir.
Prezentacijom radova na vrijednoj građi franjevačkog Virovitičkog samostana vidi se da njihova radionica nije nešto svakidašnje te se stječe dojam da je vrijeme u njoj stalo. Supružnici pričaju kako se ponekad iznenade otkrićima u samim knjigama; rukopisnim zapisima na marginama, skrivenim crtežima ili grafikama, koricama koje su izrađene od slijepljenih listova. Jelena izdvaja knjigu tiskanu 1528. u Lionu, čije su izvorne korice presvučene suvremenim materijalima.
Kada se započelo s restauracijom, otkrila je kako su ispod presvlačnog materijala sačuvane izvorne korice. Izrađene su od snopa listova, sljepljenih pšeničnim brašnom. Bilo je više od 150 fragmenata u tim koricama.
-Neki su listovi bili tiskani, neki su bili rukopisni, a među njima je bila i poema o Svetom Anti, zasad rijetka i nepoznata, koja, dakle, datira još u 16. stoljeće. Zanimljivo je vidjeti stranice koje su ostale nedovršene tijekom stoljeća, npr. kada nije bilo dovoljno novca za iluminiranje inicijala, velikog početnog slova u poglavlju ili grafika koje su pratile tekst. Svaki nam taj detalj puno govori i stavlja djelo u poseban kontekst – poručuje Jelena.
Ustupljene fotografijeČUVAJU ŠTO VRIJEME ŽELI IZBRISATI
Jer, uz sve one metapodatke koje kao stručnjaci lako uoče, najdraže im je, ističu, otkriti i život samog predmeta koji im je u rukama ili kojeg preventivno konzerviraju u samostanima, muzejima, privatnim kolekcijama.
Priča iza priče – vrijedno obiteljsko nasljeđe, pronalazak u napuštenoj knjižnici, zaboravljen artefakt u muzeju, to je ono što predmetu daje “dušu” s kojom će živjeti i u budućnosti, kažu nam supružnici, koji u svom “vremeplovu kroz materijale i tehnike”, radionici, s veseljem dočekuju zainteresirane, kao i one koji će im mailom ili pozivom ukazati na vrijedan predmet i tražiti njihovo stručno mišljenje.
Jelena, Martina i Velimir tako ostaju među rijetkima koji znanjem i strpljenjem nastoje sačuvati ono što vrijeme pokušava izbrisati i pritom otkriti priče koje su možda odavno zaboravljene.
(icv.hr, mlo, foto: privatni arhiv)
