Petar Jakšić, Vukovarac s pitomačkom adresom, nastavlja priču o svom ratom izmijenjenom djetinjstvu i mladosti.  Nakon što je 18. listopada zarobljen, odveden iz skloništa i na Veleprometu izdvojen u redu kao Hrvat, pratimo njegov put prema Kazneno-popravnom zatvoru, koncentracijskom logoru u Sremskoj Mitrovici.

Petar priča kako dva vojnika JNA koja su bila zadužena za autobus, nisu dozvolili izvođenje zatvorenika iz vozila, kada bi ih paravojne snage i lokalni Srbi zaustavile u selima kojima su putovali do odredišta. Rekli su Petru i ostalima da legnu na pod, u slučaju da netko zapuca na autobus ili baci kamen, što se događalo s ranijim konvojima, pa je tako Petar doputovao u Sremsku Mitrovicu s nadom da će preživjeti samo toliko da opet vidi majku, tetu, Biljanu.  

ŠPALIR ZA DOČEK, ISPITIVANJA ZA SLOM

Za vrijeme provedeno u logoru, Petar kaže kako je započelo – špalirom.

-Tukli su nas, svime. Posvuda. Kraj mene je bio stariji čovjek, koji je padao od batina. Ja sam ga dizao, da se ne preda, pa sam i zbog tog dobivao batine. Bio sam visok i jak, mlad, mogao sam to izdržati. Za dvoje ljudi kasnije smo čuli da su umrli od ozljeda – o mučnom dočeku u logor u kojem je proveo 28 dana, dok dvije strane nisu razmijenile prve zarobljenike, priča naš sugovornik.

U 28 dana nijednom nije izašao iz prostorije, osim kada su ga odvodili na ispitivanja. Ujedno, nikada se nije odvojio od „kronosica“. Osim što mu je to bila jedina uspomena na djetinjstvo i emotivno najdraža imovina, u njih je još prije par tjedana uspio sakriti cijelu životnu ušteđevinu, 5000 tadašnjih maraka, koje su on i majka čuvali „za najgore“. Nikada ih nije skidao. Imao je i srebrni lančić, koji su mu oduzeli pri dolasku, ali i vratili prilikom izlaska i koncentracijskog logora. Lančić čuva i danas. 

Pločica s ormarića iz koncentracijskog logora u Sremskoj Mitrovici i lančić koji je kao rijetku uspomenu sačuvao iz djetinjstva, foto: M. Lovrenc

O vremenu u logoru ne priča puno. Naglasak stavlja na osnove; u prostoriji od više od 200 ljudi ležajeva je bilo 84. Spavalo se na rate. Obrok je bio jedan – nikada dovoljno za sve. Ali, zahvalan je, kaže – oni su dobro i prošli.

– Prva tri dana Robert, ja i još jedan dečko uopće nismo jeli, što od šoka, što od muke. U logoru je vladalo pravilo, jedan obrok dnevno, ali na toalet možeš kada trebaš. Za Niš smo čuli da je obrnuto – imali su nešto više hrane, ali toalet je bio jednom dnevno, kad ti oni odrede. Za druge logore…mi smo dobro i prolazili.

Nas su odvodili, šamarali i ispitivali. Tjerali nas da pred kamerama čitamo što su napisali. Svakog dana sjetio bih se majke, našeg stola i obilja hrane koju nisam htio tada jesti. Kroz glavu su mi išle njene riječi da ću žaliti za tim i biti zahvalan za koricom pljesnivog kruha, koja me je na kraju i dočekala u logoru – gledajući u dlanove priča Petar.

U Sremskoj Mitrovici bili su samo muškarci, dodaje, a šestog dana uslijedila je prozivka. Prozvali su Biljaninog oca, koji je istog dana odvezen u Niš. Iako je Petar želio s njim, jer mu je on bio najbliže pojmu obitelji, nisu mu dali. Dva tjedna nakon zatočenja, u logor je stigao i Crveni križ, sjeća se Petar, a zbog njihova dolaska svi su morali obući vojne uniforme i „pristojno izgledati“.

„NAĆI ĆE VAS, ŽIVE ILI MRTVE“

-Popisali su nas i rekli; evo, sad će vas naći, bilo žive, bilo mrtve. Ponudili su nam da napišemo pismo nekome, kome će predati. Nisam znao što mi je s majkom, je li živa, pa sam pismo napisao svojoj teti Kseniji, koja je živjela u Osijeku i voljela me kao svoje dijete. Odnijeli su pismo, teta ga je dobila i još uvijek ga čuva. Iskreno, što sam napisao, više ne znam. Još uvijek mi je puno sjećanja u magli – dodaje Petar.

S tetom Ksenijom, nekoliko dana nakon povratka iz logora, privatni arhiv

Dani su prolazili, istovjetni, sve do razmjene sredinom prosinca. Zatvorenike su prozvali, stavili u autobuse i preko Bosanskog Šamca i Slavonskog Šamca dovezli u Zagreb, poznati hotel Astoriju. Petar se u Hrvatsku vratio desetak kilograma lakši, odrastao mlad čovjek, sa srebrnim lančićem koji su mu vratili kad su ih puštali iz logora, sa najdražim tenisicama na nogama.  

-Vidite, što je sudbina. U tom hotelu sa mnom je iz logora došao Robert, prijatelj, onaj golman. Bio je u Vukovaru kad je počeo rat. Baš se vratio s mora. Njegovi su inače radili u Švicarskoj, bio je s bakom u Vukovaru. Ja sam saznao da mi je mama živa i da je u Đurđevcu, a on je govorio kako samo želi do majke i oca, a ne zna kako, nema čime. Ja se nasmijem, skinem tenisice i izvadim par stotina maraka, da ima za kartu. Mislio sam: neka bar nekome pomogne taj novac.

Otišao je, a nikad nisam saznao je li našao roditelje, je li se skrasio tamo u Švicarskoj, je li se oženio, ima li obitelj. Tražio sam ga po fejsbuku, ali ga nisam uspio naći. Volio bih se opet s njim stupiti u kontakt. Nemam puno ljudi iz djetinjstva s kojima sam blizak, od nas pet prijatelja iz djetinjstva, imam još samo Andreja, Roberta i Igora. Alena više nema među nama – kaže Petar, teško gutajući.

Majka je u Đurđevcu, gdje je bilo prihvatilište, stigla posljednjim konvojem iz vukovarske bolnice, pa je Petar kupio autobusnu kartu i jedva čekao ponovni susret s osobom koja mu je bila jedina obitelj. Bio je to susret par dana prije njegova 18. rođendana, a koji pada baš na Božić.

Obitelji Čop nikada neću moći reći dovoljno hvala, kaže Petar, privatan arhiv

-Iskreno, ne sjećam se kako je taj susret izgledao, ali znam da ću Tomi i Marici Čop iz Radićeve ulice tu u Pitomači biti zahvalan cijelog života i nikada im neću moći reći dovoljno hvala za sve što su učinili za mamu i mene. Kako je u Đurđevcu bilo prihvatilište, oni su mamu i još jednu ženu primili k sebi na stan u Pitomaču. Kad sam došao, zajedno smo živjeli jedno vrijeme, a onda smo mama i ja preselili u stan koji nam je dala općina. Mama je nastavila raditi u ambulanti u Pitomači do 1996. godine kada je imala moždani udar. Tada je otišla u mirovinu, a 2000 godine doživjela je i infarkt.

Ono što je rat privremeno rastavio, spojio je povratak u Hrvatsku – Biljana i Petar ponovno su se našli i nastavili svoju vezu. Njena obitelj došla je kod obitelji u Đurđenovac, mama i djeca su iz Vukovara nakratko otišli u Šid, a kada je tast pušten iz logora, vratili su se u Hrvatsku i život nastavili u Đurđenovcu i Slatini.

NEMA STATUS NI POVLASTICE

-Viđali smo se stalno, putovao sam do nje vlakom u to vrijeme, a kad je završila školu i došlo vrijeme za zajednički život, odabrali smo Pitomaču.  Danas smo 34 godine zajedno, imamo dvoje djece i sretni smo ovdje. Radio sam godinama u trgovini u Pitomači, a prije pet godina otvorio sam vlastitu. Rad me je nakon rata spasio, to me spašava i danas – kaže Petar.

On je među rijetkima koji, iako je prošao rat, zarobljeništvo i to kao maloljetnik, osoba bez statusa. Nema povlastice, stupanj invaliditeta, čak ni status civilne žrtve rata.

-Godine 1994. sam dobio poziv i tada sam dobio čin invalidnosti od 20 posto zbog zarobljeništva u logoru te dodatnih 10 posto kao maloljetna osoba, što je bio zakonski minimum. Nakon pola godine su mi sve ukinuli, uz obrazloženje, da sam bio maloljetan i tada su mi nudili status civilne žrtve rata, što nisam htio prihvatiti. Dobili smo stan od države i to nam je bilo dovoljno. Onoliko koliko ja znam, u Hrvatskoj je 92 ili 93 osobe poput mene, da nemamo nikakav status, iako smo prošli to što smo prošli – ističe naš sugovornik.

Sjećanja na Vukovar, privatni arhiv

Kaže kako je prije rata htio biti policajac.

-Volio sam ideju da štitim ljude, provodim zakon. Dva puta su me tada odbili; u 8. razredu osnovne i 1. razredu srednje škole, još u bivšoj državi. Po njima, imao sam ‘šum na srcu’. Kad sam nakon rata želio raditi u vojsci, odbili su me jer sam bio u logoru i napisali su mi da sam zbog toga nesposoban za vojnu službu.

Bio jesam razočaran, ali više nemam problem s tim. Nisam htio „ganjati“ nikakve papire, ni za sebe, ni za suprugu, ni za djecu. Meni je žao što danas ima puno lažnih branitelja. Što se stvari izvrću. Da ima volje i želje, kao i u svemu, i to bi se riješilo.

Svatko tko je bio u ratu zna i tko je bio s njim, gdje, što su prošli. Nerealne brojke o broju ljudi koji su branili Vukovar ili bili u bolnici me smetaju. Neka me nitko krivo ne shvati, samo mislim da to nije u redu, da to nije pravedno. Ja kažem, ja u životu metak ispalio nisam, neću reći da jesam. Možda nisam nosio pušku u ratu, ali sam uvijek gledao da pomognem i dam od sebe koliko mogu.  

Petar i Mile Dedaković- Jastreb, privatni arhiv

Danas status nemam niti ga želim. Za svoju obitelj nastavio sam se boriti radom i znam da je mene taj rad spasio. Deset godina nakon rata išao sam na razgovore sa stručnjacima, bila je to obaveza. Rekao sam: nemam PTSP, mogu raditi, samo mi dozvolite raditi. Sretan sam što smo zdravi i što djeci možemo priuštiti što im treba za život. Smatram; neka se za fakultet izbore znanjem, a ne povlasticama, mi ćemo ih kao roditelji poduprijeti što god budu odabrali za školovanje – poručuje Petar.

POVRATAK U VUKOVAR?

A Vukovar? Planira li se jednog dana vratiti, pitamo.

-To je otvoreno pitanje, iako smo ovdje već izgradili cijeli život. Htio bih zahvaliti svim mještanima općine Pitomača koji su me prihvatili kao domaćeg.

Sudbina je htjela da i sada imam četiri prijatelja s kojima provodim puno vremena, oni će se prepoznati, o kome je riječ. Sa puno ljudi sam jako dobar pa ne bih htio nikoga izostaviti. U Vukovaru smo nakon rata bili samo nekoliko puta, u našem stanu. Prvi put sam se vratio za vrijeme mirne integracije. U to vrijeme u stanu je živjela jedna obitelj Srba. Predstavio sam se, da smo mama i ja živjeli tu i zamolio, mogu li uzeti nešto od naših stvari koje su još bile ondje. Dozvolili su mi, ponio sam tek sitnice, za uspomenu.

Iz svog stana (u kojem gori svjetlo) u vrijeme mirne integracije ponio je samo nekoliko sitnica, kao uspomenu na život u Vukovaru, detalj nakon rata, privatni arhiv

Priznajem da nisam prežalio što nisam ponio bar jedan mamin goblen. Mama je oči i noći izgubila na onim lijepim Vilerovim goblenima. Jako ih je voljela, sate i sate bi vezla i ta mi je slika često u glavi. Volio bih da mi je bar to ostalo u uspomenu na nju – govori Petar, sa stankama.

Kad je došlo vrijeme obnove, ta se obitelj iselila, nastavlja. Stan je danas njegov, a ostat će djeci.

-Godinu 1998. posebno ću pamtiti – te sam godine otišao zbog čovjeka koji mi je triput spasio život, ‘čika Đorđa’. Još je više ostario, živio je sam, ali me prepoznao. Ja sam njega tada zagrlio, kao on mene na Veleprometu i rekao da mu dugujem život. Pričali smo, prisjećali se nogometa i Vukovara, bilo mi je lijepo.

I on je danas pokojan, ali nosit ću ga cijeli život u srcu, kao i Tomu i Maricu Čop, koji su nam pružili dom i srce nakon povratka iz logora. Teta Ksenija, koja me voli kao da sam joj rođeni sin također je posebna osoba zbog kojih sam zahvalan na životu.

Nisam dosad toliko pričao o ratu. Ni moja djeca ne znaju što je bilo i što sam doživio. Ovo dijelim jer svatko od nas nosi priču iz Vukovara, na svoj način. Hvala svima koji su me potaknuli da ja ispričam svoju, i oni će se prepoznati. Ja bih volio, nakon svega, reći da je mene rat naučio to da ljudi pokažu pravo lice kad je najteže. To je ono što se pamti i ne zaboravlja  – zaključuje naš sugovornik, glasom ispunjenim emocijama koje govore i više od riječi. 

Ako ste propustili prvi dio, OVDJE ga možete pročitati.

(icv.hr, mlo, dj, foto: M. Lovrenc, privatni arhiv Petar Jakšić)