Pero Režić iz Virovitice promijenio je dosad oko tridesetak automobila, no unatoč brojnim prilikama da kupi novi, radije je posegnuo za polovnim i starijim vozilima. Oni upućeniji znaju da Pero trenutno vozi Hondu Civic GL iz 1991. godine. Iako je ova ikona automobilske industrije napunila 34 godine, izgleda i radi kao da je jučer napustila salon. Peru smo posjetili u njegovoj obiteljskoj kući u Franjevačkoj ulici u Virovitici gdje ovaj 71-godišnji umirovljeni majstor “svih zanata” živi sa suprugom Marom koja je također u zasluženoj mirovini. Ispred njihove kuće ponosno stoji njihova bijela Honda, uvijek ispravna i izglancana.
-Automobili su oduvijek bili moja strast, ljubav koja me prati još od djetinjstva. Shodno tome i poslovi kojima sam se bavio bili su usko vezani za automehaniku, kako u civilstvu, tako i u Hrvatskoj vojsci u kojoj sam služio kao pripadnik 50. samostalnog bataljuna, a kasnije 127. brigade HV – započeo je svoju kraću verziju životne priče Pero Režić.
Svaki dan provodi otkrivajući tajne svog automobila – otvara poklopce, upušta se u popravke, prepravke, dotjerivanja…
-Kad zaronim u mašinu nekog vozila, onda sam svoj na svome. Svaki put kad kupim neki polovni automobil, prvo što učinim jest da ga odvezem na servis, ali također se trudim i sam unijeti neke promjene koje smatram potrebnima. Eto, mogu se pohvaliti da nikad nisam kupio “rog za svijeću”, no da bi se to postiglo, potrebne su godine znanja i iskustva koje sam stekao još od malih nogu, a nastojim ih i dalje produbiti – istaknuo je.
Bruno SokelePero je do devedesetih godina vozio uglavnom njemačka vozila, a onda otkrio čari japanskih automobila, posebno Honde.
-I automobil prije ovoga bila je Honda Civic, s istim izgledom, ali ponešto drugačijim performansama. Kada sam u susjedstvu ugledao sličnu Hondu nešto novijeg datuma, odlučio sam je uvesti u svoju garažu pa sam je nedugo poslije i kupio, a odmah potom i pregledao. Bila je u izvrsnom stanju i na njoj nije trebalo puno raditi. Eto, imam je od 1994. godine i danas izgleda kao “vila”, a jednako je tako i ugodna. Nisam nikada na njoj imao ozbiljnije kvarove, odlično ide, a iako je stariji benzinac, ne troši previše, naravno, pri normalnoj vožnji, a ja se volim voziti dugo i polako – nastavio je Pero.
Ispričao nam je i anegdotu kada je davnih dana sa starim kamionom marke Magirus-Deutz s prikolicom potegnuo do Skoplja bez straha da neće tamo stići s tom “starom ragom”.
-Vozio sam do Skoplja otprilike oko 20 sati, polako i sigurno i na kraju sretno stigao, bez kvarova naravno, ali da je i bio neki kvar, znao sam da mogu to riješiti, sam sebi sam bio “as u rukavu”. Uistinu sam vozio sve živo, od traktora, kamiona, mnogih automobila, ali u svakom sam se osjećao kao kod kuće, imao sam povjerenja u sebe i kao automehaničar i kao vozač. Mislim da je to dobitna kombinacija kada govorimo o dužim putovanjima. Naravno, tada sam bio mlad i ništa nije bilo nemoguće. Sada o tome mogu samo “sanjati” jer bolest koju imam je uzela svoj danak i više ne mogu raditi teške poslove nit dugo voziti, ali kad god nekome nešto treba objasniti vezano uz automobile, stojim na raspolaganju – rekao nam je Pero.
Bruno SokelePero je član i Oldtimer kluba Virovitica od njegovog osnutka i to mu, kako nam je priznao, čini pravo zadovoljstvo.
-Oldtimer klub Virovitica pun je ljubitelja starih automobila i motora i to je ono što nam je najjača poveznica. Osim toga, velik dio njih ima i vještine popravljanja vozila što je dodatni bonus jer uvijek imamo o nečemu pričati i razmjenjivati korisna iskustva. Često se i revijalno vozimo i posjećujemo razne auto sajmove, prijateljske oldtimer klubove i slično. Kad god mogu, pridružim se svojim prijateljima i istomišljenicima jer kao umirovljenik imam vremena na pretek. Sinovi pa i unuci su odrasli, a supruga Mara također voli taj moj hobi i našu staru Hondu. Nema ljepšeg nego kad ujutro podignem rolete i vidim ju kako ponosno stoji ispred kuće, a vjerujem da će tako biti još dugo – zaključio je Režić koji nas je na kraju i provozao u Hondi koja ide kao “podmazana”.
(icv.hr, bs)
