Normalan život, rekli bismo, izgleda otprilike tako da danju radimo, a noću spavamo. No, za Sandru Habijanac iz Virovitice noć je kao stvorena za nešto sasvim drugačije – kreativno, inovativno i posebno. Posljednjih 17 godina Sandra zajedno sa suprugom vodi restoran, a noću piše dječje pjesmice, priče, igrokaze te slika. Naime, bavi se neobičnom tehnikom slikanja pri kojoj, u mraku pod specifičnim svijetlom, stvara slike koje mijenjaju oblik i stvaraju 3D efekte.
Dva naizgled nespojiva svijeta, ugostiteljstvo i umjetnost, ova žena mnogih uloga – od majke i supruge do ugostiteljice, spisateljice i umjetnice, uspješno balansira već godinama.
– Apsolutno su nespojiva, slažem se. Moje rješenje za najbolje od oba svijeta je – noćni rad. Naime, jedino vrijeme kada imam „5 minuta“ mira, da me nitko ne ometa i ništa ne ispituje, jest po noći. Kada svi spavaju, ja stvaram. Nebrojeno puta sam ostala budna do 5-6 ujutro kako bi dovršila nešto do kraja jer ako stanem, gotovo je. Tako sam se navikla i obožavam raditi kroz noć. Mogu slikati i pisati cijelu noć i odspavati samo 3 sata, a probuditi se odmorna. Da gledam televiziju cijelu noć, ustala bih umorna – Sandra nam opisuje svoj način „punjenja baterija“.
D. JagarinecSLIKANJE U MRAKU
Posao u ugostiteljstvu također može biti kreativan, kaže, no prvenstveno je izvor prihoda jer na našim prostorima rijetko koji umjetnik može živjeti samo od svog stvaralaštva.
– Svi mi moramo zaraditi za kruh tijekom dana. Upravo zbog toga stvaram noću, to je neko moje vrijeme za umjetnost i kreativnost. No, kada bih morala samo jedno raditi u životu, istog trena bih potpisala da slikam i pišem do mirovine. Za sada je to još uvijek neka vrsta „hobija“ – ističe.
Probala je slikati pejzaže i ljude, ta je djela ubrzo i prodala. Ipak, ne pronalazi se u običnom slikanju konja ili mrtve prirode, stoga se bacila na posve drugačije, jedinstveno slikarstvo.
– Tehniku sam otkrila sasvim slučajno, kada sam svoju sliku stavila pod određeno svijetlo i shvatila da se nešto mijenja. Primjerice, crvena, žuta i zelena boja pod određenim se svijetlom mijenjaju i čine sliku višedimenzionalnom. Prvo napravim skicu i neku viziju rasporeda tih boja. Slikam u mraku, pod određenom bojom svijetla kako bih dobila efekt „sljedova boja“, da se nešto pali i gasi, odnosno pomiče. Većina mojih slika izgleda kao kompjuterska grafika, ali nisu – ističe Sandra, koja je do sada imala tri izložbe slika u jednom virovitičkom pubu, te nekoliko izložbi po raznim festivalima.
Izložbe i festivali odlična su prilika da ova umjetnica dobije ono što ju najviše pokreće – „wow efekt“ ljudi. Prodaja joj nije na prvom mjestu jer da jest – crtala bi ranije spomenute konje i pejzaže, dodaje.
D. JagarinecRIMA JOJ UVIJEK ŠTIMA
Zimi slika, a ljeti – piše. Tako održava određeni balans između svega što ju zanima, govori.
– Svašta sam u životu radila, od skulptura i keramike, do nakita, no pisanje se najduže zadržalo. Počela sam pisati još u srednjoj školi, pretežito nekakve pjesmice. Kada sam dobila djecu, te su pjesmice prenamijenjene u dječje pjesme, priče i igrokaze koje skupljam posljednjih 20 godina. Većina ih je napisana kada su oni bili mali i često sam djeci koja su došla k nama na igru prezentirala napisano. Uvijek su s velikom pozornošću slušali i zahtijevali još – prisjeća se Sandra.
Nekada je svoje priče čitala vlastitoj djeci, blizancima Dini i Dunji, a danas čita drugim generacijama. Naime, ova svestrana autorica napokon se odvažila podijeliti svoje stvaralaštvo s osnovnoškolcima u suhopoljskoj knjižnici, a potom i u ostalim knjižnicama.
– Spomenuta zbirka stoji neobjavljena sve ove godine. Međutim, dvije drage učiteljice, Jasenka Jurić-Ćivro i Renata Kovač, potakle su me da se malo ubrzam kako bi knjiga bila spremna za početak nove školske godine. Trenutno radim na ilustracijama i ako sve bude po planu, knjiga će biti uskoro gotova – prepričava, dodavši kako su učiteljice odlučile uzeti i njen igrokaz za Dan škole.
Ustupljena fotografijaGDJE UMJETNOST PRESTAJE?
Dječje priče koje izađu iz pera ove autorice mahom se rimuju, ujedno prenoseći mališanima važne životne vrijednosti.
– Sve moje pjesmice, priče i igrokazi, bez obzira na to koliko su dugački, rađeni su u rimi. To je jednostavno moj stil pisanja za koji smatram da je simpatičan i djeci puno razumljiviji, brže nauče i puno im više pažnje zaokupi. Također, sve moje priče su poučne i uče djecu kako pristupiti određenim situacijama u životu. Kada je riječ o tematici, ona dolazi posve slučajno. Nikada ne znam što točno radim i nikada nemam temu što ću naslikati ili napisati. Tako mi je puno zanimljivije stvarati jer mašta „odleti“ u svim smjerovima – kaže Sandra.
– Kada nađem neku dobru rimu, jednostavno ju zapišem, pa od toga složim priču. Većinom ta rima završi negdje na kraju, pa onda smislim početak, dodam malo sredine i tek nakon toga naslov. U životu nisam napisala niti jednu priču koja je odmah imala temu ili naslov. Tema kod mene uvijek dolazi na kraju – dodaje.
Osim slikanja i pisanja, Sandra je svojevremeno za potrebe muzeja u Krapini izrađivala i različite unikatne posudice te ostalo „oruđe“ pračovjeka. Jednom kada su je počeli tražiti 50 jednakih predmeta koje je ručno izrađivala, shvatila je kako ne želi biti umjetnik koji „radi na traci“.
– Kada umjetnost postane nezanimljiva, tu i prestaje. Ona mora biti kreativna i mora me veseliti. Ukoliko toga nema, umjetnost mi postaje samo posao koji već imam – završava.
(icv.hr, dj)
