Radnim danima u učionici podučavaju mlade nade Glazbene škole „Jan Vlašimsky“ Virovitica sviranju gitare, a vikendom se transformiraju u važne aktere hrvatske koncertne scene. Dvojica profesora, Mario Petrinjak (33) i Matija Kovač (29), uspješno balansiraju između dva svijeta – onog učiteljskog i glazbenog.

Jedan je član benda poznatog hrvatskog glazbenika Mile Kekina, a o drugome ovisi svaki koncert virovitičke grupe Vatra. I dok tijekom tjedna usmjeravaju mlade gitariste na ispravan glazbeni put, vikendom sami kroče stazama te glazbene industrije. U intervjuu s dvojicom Virovitičana osvrnuli smo se na njihove glazbene početke, izazove balansiranja između ta dva svijeta, kao i na njihov pogled na buduće glazbene naraštaje koje i sami educiraju.

PRVA GITARA NAPRAVLJENA U – TVINU

Danas su obojica profesori u Glazbenoj školi „Jan Vlašimsky“ Virovitica, a nekada su i sami bili pod utjecajem svojih učitelja sviranja. Mario Petrinjak i Matija Kovač svjedoci su dobrih starih vremena kada su mlađi naraštaji vjerno preslušavali albume, „štovali“ pojedine ploče i iznova gledali snimljene koncerte na VHS kazetama. Doba je to koje, kažu, današnje generacije ne poznaju.

Marko Ristić

– Prve glazbene korake napravio sam uz pomoć svojih roditelja, mame koja svira harmoniku i gitaru te tate kao velikog zaljubljenika u rock glazbu. Kada sam krenuo u Glazbenu školu, prof. Muhek postao je moj motivator i uzor kojega sam s oduševljenjem gledao kako radi svoj posao – radi ono što voli, jedan na jedan s klincima, bez kaosa u razredu. Toj djeci na taj način s vremenom postaneš i psiholog i učitelj, ali naposljetku i prijatelj – objašnjava nam Mario Petrinjak, danas i bubnjar.

Uz članove svoje obitelji u glazbu je ušao i Matija Kovač, učenik prve generacije virovitičke srednje Glazbene škole. 

– Kao mali s tatom sam slušao mnogobrojne ploče i na videokazetama gledao snimljene koncerte, a s bratom svirao improvizirane bubnjeve. Tata je „krivac“ i za moje prve pokušaje na gitari koju je napravio u Tvinu, sa žicama od strune za ribolov. Važnu ulogu imao je i stariji bratić koji je svirao gitaru, na što sam kao klinac samo mogao reći – wow! Tada je počela ljubav prema gitari, ali i prema glazbi općenito – prisjeća se Matija Kovač.

JEDAN SVIRA SA ZAGREPČANIMA, DRUGI S DOMAĆIM DEČKIMA

Sada kada i sami rade ono što vole, ništa im nije teško, kažu. Tijekom radnog tjedna svoju satnicu provode u virovitičkoj Glazbenoj školi, a vikendima odlaze svatko na svoju stranu. Petrinjak svoje petke i subote provodi svirajući bubanj s tri različita benda – prateći bend Mile Kekina (nekadašnji frontmen rock grupe Hladno pivo, op.a.), Mimika Orchestra i virovitički bend Skotni Vrag. S druge strane, Kovač je posljednjih deset godina dio popularne grupe Vatra – čiji su članovi redom Virovitičani.

– U Vatri sam započeo kao tehničar ( roadie), a sada sam ton majstor. Pojednostavljeno, za većinu toga što publika čuje, dobro ili loše, odgovoran sam ja. Bend može biti fantastičan, ali ako je tonac loš i ne zna raditi svoj posao, sve pada u vodu. To su ljudi iz sjene koji nisu na pozornici, ali bez njih ne bi funkcionirao niti jedan koncert – govori nam Kovač.

Ustupljena fotografija

Nakon toliko godina više nije dio benda, sada je dio jedne obitelji. Dečki iz Vatre su ga praktički odgojili, kaže, jer je s njima od svoje osamnaeste godine. Nasuprot tome, Petrinjak nije dio jedne glazbene obitelji, već je član brojnih bendova.

– To je zasigurno jedna od najvećih razlika između nas dvojice. Ja sam „svirač u mnogim projektima“, kojih je u jednom trenutku bilo čak sedam. Naravno, svaki bend čijim si članom zavoliš, ali temeljna razlika jest posvećenost jednom bendu nasuprot balansiranja između više različitih projekata. U jednom periodu doslovno me se nije moglo izbjeći u Zagrebu, svirao sam na svakoj drugoj svirci. Tako je i Mile (Kekin) čuo za mene i pozvao me da budem dio njegove nove ekipe – prepričava Petrinjak, misleći na razdoblje kada se nekadašnje Hladno pivo podijelilo. Mile i prateći bend sviraju novije albume, dok ostatak Hladnog piva preferira stare pjesme.

KADA UČENICI POSTANU PUBLIKA

Kada sviraš na sedam različitih strana, nezaobilazna je činjenica da ti privatan život pati, govori. Ipak, organizacija je ključ, kao i razumijevanje nadređenih – u ovom slučaju ravnatelja Glazbene škole „Jan Vlašimsky“ Virovitica Damira Mihaljevića.

– Naš ravnatelj Damir Mihaljević Gašo također je aktivni glazbenik vikendom, tako da dobro razumije kakva su odricanja i koliko je rada potrebno za balansiranje posla i koncerata. Zbog toga imamo potpunu potporu našeg šefa, koji takve stvari i potiče. Ipak je iskustvo nešto što ne možeš naučiti u knjigama. Rijetki su ravnatelji koji to razumiju, tako da smo jako sretni što smo u toj situaciji – ističe Petrinjak.

Roberto Pavić

Iako su i jedan i drugi povezani s glazbom, učiteljski posao i ovaj bendovski dvije su različite stvari, govore.  

– Rad u školi podrazumijeva znanje koje već imaš i prenosiš drugima, a na svirkama vikendom napredujemo mi sami. Danas je djecu teško nagovoriti na glazbu jer imaju puno drugih informacija koje ih zaokupljaju. Nemaju tu emotivnu povezanost prema nekoj ploči kakvu smo mi nekada imali. To nam je zaista najveći izazov, motivirati djecu na rad – osvrnuo se Kovač.

Ipak, izuzetaka uvijek ima – i ti izuzetci ujedno su i publika na njihovim koncertima.  

– Moji srednjoškolci su veliki fanovi rock benda Skotni Vrag iz Virovitice i dolaze na svaki naš koncert. Malo ih je čudno vidjeti u publici, priznajem. Na nastavi održavamo taj ozbiljniji, „finiji“ pristup, a na rock koncertu je ipak malo divlja atmosfera. No, sve je to dio glazbe i mislim da itekako trebaju sve vidjeti i čuti. Slušanje koncerta je zapravo 50 posto učenja glazbe – kaže Petrinjak, koji je i predsjednik i osnivač virovitičke udruge ViKA, udruge odgovorne za organizaciju više od 200 koncerata i događanja u Virovitici u posljednjih pet godina, kroz koje se trude mladima približiti alternativnu glazbu i kulturu.

OD GLAZBE NE MOŽEŠ POBJEĆI

Kada smo ih upitali može li se u Hrvatskoj živjeti samo od te grane umjetnosti, jednoglasno su se složili:

– Kratko i jasno, ne. Zagovornici smo teze da čovjek može raditi glazbu slobodno samo ako uz to ima neka stalna primanja, odnosno dodatan posao. Tada ne mora razmišljati o preživljavanju – jer ako glazbu radiš zbog preživljavanja, onda radiš i kompromise koji nisu poželjni u umjetnosti – govore, dodavši kako su rijetki oni koji žive samo od glazbe, poput autora pjesama ili vođa sastava.

Ustupljena fotografija

Takav život, barem na ovom našem području, podrazumijeva nimalo glamuroznu svakodnevicu – autoput, benzinska, smještaj i pozornica. No, ono što jesu ne bi mijenjali ni za što, dodaju.

– Naravno da povremeno dođe do zasićenja. Primjerice, u posljednje vrijeme ne palim radio kada sam u autu, jednostavno mi je potrebna tišina. Međutim, od same glazbe teško se odvojiti na duže vrijeme. Baš kao i liječnik, glazbenik si 24/7 – zaključuje Kovač.

(icv.hr, dj, foto: ustupljene fotografije)