Iako pritisnuti godinama i težinom života koji savija njihova nemoćna leđa, mnogi umirovljenici ne klonu duhom. Jedna od njih je i Mandica Stipandić, 91-godišnjakinja iz Virovitice čije nam je ime zapelo za oko kada je knjiga pjesama umirovljenika VPŽ “Stih+stih=zbirka” u prosincu prošle godine ugledala svjetlo dana.
Naime, baka Mandica najstarija je pjesnikinja čiji su stihovi “ukoričeni” u ovu zbirku, prenoseći sjećanja na svijet koji polako blijedi. Iako je povod za intervju s ovom nasmijanom 91-godišnjakinjom bila njena sposobnost da svoje misli pretoči u pomalo teške i sjetne pjesme, nismo mogli izbjeći temu života koji je, na neki način, Mandicu učinio tako dobrom u pisanju stihova koji nose svojevrsnu težinu – baš kao i breme života koji je proživjela.
STROJOVOĐA S PJESNIČKOM DUŠOM
Međutim, priča pretvaranja vlastitog života u poeziju ne započinje stihovima bake Mandice, već njenog supruga Ivana koji ju je, unatoč njenom odupiranju, osvojio snagom riječi zapisanih u jednoj maloj, posebnoj bilježnici.
– Tada sam bila mlada djevojka, vezana uz kuću i boležljivu majku. Imala sam „dečka iz sela“ s kojim sam u školskim klupama razmjenjivala poruke i mislila da je to to – sve dok u selo nije došao strojovođa iz Bihaća, među seljane koji nikada nisu vidjeli vlak, a kamoli strojovođu (smijeh). Bio je to moj pokojni suprug koji se morao dobro pomučiti kako bi me osvojio. Obilazio je obiteljsku kuću, šarmom osvojio moga oca, umiljato govorio – ali nije mu išlo od ruke. Nakon nekog vremena odlučio se poslati malu knjižicu prepunu pjesama u kojoj je pisalo: „Što je za me, to ćeš brati, a što nije, natrag vrati“. Pisao je o svemu, kako smo se susreli i kako je on to sve proživljavao. Nikada mu tu knjižicu nisam vratila i tako je sve počelo – prisjeća se baka Mandica, pročitavši nam neke od zapisanih pjesama i to – bez dioptrijskih naočala.
Dora JagarinecPoetu u sebi ova 91-godišnjakinja je otkrila godinama kasnije, na najradosniji kršćanski blagdan koji za nju i nije bio tako radostan.
– Svoju prvu pjesmu napisala sam s preko 70 godina i bila je naravno – o mojoj djeci. Djeca su moj čitav život i željela sam zabilježiti tu ljubav prema njima. Jedne sam godine bila sama za Božić, nigdje nikoga. Odlučila sam uzeti staru bilježnicu, da ne marim o toj samoći, i tada sam zapisala: „Gledam lijevo, gledam desno i vidim da sam sama. Tada me obuzme neka tegoba i svud mi je tama. Zazvani telefon, zovu me moji, šta da se reče, opet sam puna sreće!“ – izrecitirala je.
Iako je tada na papir prenijela svoju tugu, izazvanu zaglušujućom tišinom samoće, baka Mandica je sve samo ne tužna starica. Kada smo ušli u njen dom, dočekala nas je pogrbljena, ali nasmijana starija žena koja se kreće pomoću malog stolića, tronošca. Žena je to koja u svojim zlatnim godinama života sama kuha ručak – svaki dan, pere suđe i čisti koliko može, sve uz pomoć prethodno spomenutog stolića. Dokaz je to kako je riječ o ženi-borcu.
DJECU ŠKOLOVALA PRODAJOM RAKIJE I ŽIVADI
Baka Mandica udovica je od svoje pedesete, a od troje djece – nadživjela je njih dvoje (kćer Mariju i sina Josipa). Danas živi sama, uz potporu sina Marka, a osmijeh joj se i dalje nadzire na licu, posebice kada se prisjeća nekih ljepših, boljih vremena.
– Život me nije mazio, ali nikada nisam kukala, čak ni kada sam ostala udovica. Djecu sam na noge podigla sama – kćer udavala, dvojicu sinova ispraćala u vojsku… Uz njih sam bila najsretnija žena na svijetu i borila se postaviti ih na pravi put. Moj brat znao je reći da mu sestra „školuje djecu alkoholom“, odnosno pomoću njega. Naime, prodavala sam vino, a rakije sam ispekla toliko da bi mogla u potocima teći, ali ju nikada nisam popila (smijeh). Uz to, u jednom sam trenutku imala 48 svinja i 137 pataka, piliće i kokoši, vinograde i voćnjake. Trebalo se izboriti sa životom, ali nisam odustajala – govori.
Privatni albumOtkako joj je kćer preminula, a potom i sin, Mandica više ne piše. Teško joj je, kaže, prisjetiti se tih dana, pa makar i u stihovima. U vrijeme kada je još pisala, svoje je pjesme posvetila i unukama, Uni i Lori, koje ne skrivaju ponos na bakine stihove. One su ujedno i jedan od razloga zašto su pjesme ove simpatične 91-godišnjakinje ugledale svjetlo dana.
PJESME OBJAVLJENE U ŽUPNOM LISTIĆU
Drugi razlog je upornost Željke Grahovac, bivše ravnateljice GDCK Virovitica i nekadašnje zamjenice gradonačelnika Virovitice, rođakinje i danas bliske prijateljice bake Mandice.
– Prije nekoliko godina, za vrijeme osnivanja naše župe, prvi župnik Vicko Obradović prilikom blagoslova kuće vidio je jednu od njezinih pjesama i inicirao objavu. Ona se, naravno, tome opirala. Međutim, župnik je bio uporan i objavio pjesmu u našem župnom listiću. Kada sam nedavno od Trpimira Markotića čula da se priprema zbirka pjesama umirovljenika VPŽ, predložila sam teti Mandici da se i njena pjesma objavi – opet se opirala. Uspjela sam ju nagovoriti tek kada sam joj spomenula da će njenoj unučadi i praunučadi jednoga dana biti drago što su ti stihovi negdje zapisani – jer što je na papiru ostaje vječno – prepričava nam Željka Grahovac.
Dora JagarinecBaka Mandica treba biti primjer svim generacijama – što životne borbenosti, što ljepote riječi koje mogu izaći iz čovjeka, napominje bivša ravnateljica GDCK Virovitica.
– Naprosto, to je jedna žena puna mudrosti, poštenja i čestitosti. Za svakoga ima lijepu riječ i sve dočekuje s osmijehom na licu. Jednostavno – jedna posebna žena, a spoznajom da takva osoba postoji i još k tome ima zapisane tako lijepe stihove, shvatila sam kako bi bilo šteta da takav primjer ne bude objelodanjen – kaže Grahovac, dodavši kako je upravo Mandica njen izvor mudrih životnih savjeta te da se često posrami koliko ju ova 91-godišnjakinja hrabri.
Za kraj, baka Mandica naglašava kako joj je jedina želja ostati u svojoj skromnoj kućici, a s nama je podijelila i nekoliko životnih mudrosti.
– Trebamo se malo više poštivati i prionuti radu. Stalno kukamo da nečega nema, a svega ima u izobilju. Budite optimistični, vrijedni i dobri prema svima. Koračajte prema naprijed, recite samome sebi „ja to mogu“. Zašto propustiti nešto što možete izgurati? – završava baka Mandica, dodavši da je nju, kako u životu, tako i u pisanju pjesama, nadahnula sama vjera i Bog koji se „provlači“ kroz napisane stihove.
(icv.hr, dj)
