Mnogi ribolovci i izletnici čuli su za područje uz rijeku Dravu u naselju Terezino Polje u općini Lukač, zvanu „Đukin šor”. Radi se o obali rijeke Drave u tom naselju desno od mosta koji spaja dvije prijateljske države – Hrvatsku i Mađarsku. Mnogi ribolovci tamo pecaju ili sudjeluju u ribolovnim natjecanjima, a „Dan manjića”, koji se ondje održava, zasigurno je jedan od najvećih ribolovno-rekreativnih događaja u županiji. Postoji i tabla na kojoj čitko piše „Đukin šor”, ali nije puno onih, izuzevši mještane Terezinog Polja i obližnjih naselja, koji znaju zašto se to područje tako zove i po kome je dobilo ime.
Tim tragom obišli smo ribolovce tamošnjeg Športsko ribolovnog kluba „Drava” Terezino Polje koji su nas uputili na pravu adresu, odnosno adresu gospođe Nene Mikac (72) u Terezinom Polju po čijem je pokojnom suprugu Đuri Mikcu ovo područje dobilo ime.
Umirovljenica Nena Mikac majka je sina Saše i kćeri Andrijane, baka dvoje unučadi, žena koju svi vole i cijene i članica Udruge umirovljenika općine Lukač. Osim toga već duže godina radi za Državni hidrometeorološki zavod kao mjeritelj vodostaja rijeke Drave, ali i sakupljač uzorka kvalitete vode kojeg svakodnevno šalje na analizu u Zagreb. Rado nas je primila u obiteljsku kuću gdje je zajedničke sretne trenutke dijelila sa svojim mužem Đurom ili Đukom, kako su ga mnogi zvali.
– U travnju će biti 21 godina kako me napustio, no usprkos tome Đuro je u mojim mislima 24 sata dnevno i tako će biti dok sam živa – odmah nam je na početku rekla Nena koju smo zamolili da nam nešto ispriča o njenom pokojnom suprugu i kako je taj dravski šor baš po njemu dobio ime.
Bruno Sokele– To svakako nije bila njegova želja jer se nikad nije volio hvaliti ničime, a u stvari da je htio mogao se pohvaliti s puno dobrih stvari. Za vrijeme radnog vijeka radio je kao cijenjeni autoelektričar u tvrtki „Čazmatrans” u Virovitici, a početkom devedesetih odlučio se posvetiti sam sebi i svoj život nastavio pomaganjem drugima u bilo kom smislu. Ne samo da je znao autoelektričarske poslove nego i sve ostale jer je bio univerzalni majstor „zlatnih ruku”. Uz to volio je i zemlju, a na njegovu ideju smo uz rijeku Dravu imali posađeno puno „nadaleko” poznatih lubenica. Upravo zbog tih lubenica, ali na prvom mjestu zbog ribolova na stotinjak metara od nasada tog voća, Đuri je taj dio bio „drugi dom”, a nemalo puta više je bio na Dravi nego kod kuće. No dobro, kuća nam je također nedaleko Drave pa to nije tako daleko, ali vjerujem da smo stanovali i puno dalje, Đuri ne bi bilo teško otići „na vodu” – rekla nam je baka Nena, prisjetivši se Đurinog dnevnog rasporeda.
Bruno Sokele– Nakon što bi doručkovao, otišao bi obići lubenice i napraviti sve što je potrebno. Nakon toga umjesto da se odmori, spustio bi se na Dravu, montirao svoj ribički bolognese sistem (lov ribe udicom na plovak, nap. a.) i pecao. Vjerujem, a to mogu potvrditi i drugi ribiči, da mu nitko prije toga, ali ni poslije nije bio ravan u lovu amura na taj sistem. Ulovio ih je nebrojeno puno, a najveći mu je bio čak 28 kilograma. Naravno, lovio je i druge ribe, ali najčešće amura s laganim priborom i komadićem peciva kao mamcem. Prihrana je bila domaća, kuhani kukuruz, ječam, pšenica itd. Za njega su dobro znali svi ribolovci jer nakon ribolova nije mu bio dostatan samo ranac za ribu nego tačke. Naravno kada je ribu odnosio, no više je ribe vratio u Dravu – ispričala nam je supruga Nena i prisjetila koliko je Đuka bio omiljen među ljudima.
– Uvijek je svoje zadovoljstvo i emocije htio podijeliti s drugima, a uz ribolov i posao volio je i slikati i to jako lijepo. No ono čemu nikako nije mogao odoljeti je druženje uz pjesmu, prženu ribu i dobru kapljicu. Znali su ga mnogi tamburaši, pa su mu čak i „Zlatni dukati” svirali po njegovoj volji. Obala Drave je bila non stop puna ljudi dobre volje, velikom zaslugom Đuke i njegove srdačnosti. Čak za njegovog života ribiči su taj dio htjeli nazvati „Đukin šor”, no on se s tim nije složio i rekao im da će „šor” biti sasvim dovoljno kao naziv. Tako je i bilo, no kada je umro, ŠRK „Drava” odlučila je taj obalni dio Drave ipak nazvati Đukin šor i kao takav postoji dan danas – rekla nam je Nena i otkrila da su ona i njen suprug Đuka mali sretan i lijep zajednički život.
Bruno Sokele– Bilo je prelijepo da bi dugo trajalo i moj strah da će se sve naprasito prekinuti, nažalost se i ostvario. Đuka je volio mali nogomet, a bio je prijatelj sa svojim istomišljenicima u gradu Barču. Tako su 15. travnja 2004. igrali utakmicu, a on se samo srušio i bilo je gotovo. Ne moram ni pričati kako nam je bilo. I dan danas mislim o njemu, pišem mu pjesme, stalno je samnom. No svjesna sam da život ide dalje i nastojim biti što više uključena u društvenu zajednicu, a rad na mjerenju vodostaja veže me uz Dravu gdje sam sa svojim suprugom provela najljepše dane svog života – rekla nam je Nena Mikac.
Još uvijek osupnuti ovom lijepom, ali i tužnom pričom, posjetili smo i predsjednika MO Terezino Polje i dopredsjednika ŠRK „Drava” Terezino Polje Darka Orača koji se također još dobro sjeća Đuke koji je dan i noć provodio na Dravi.
– Tada smo još bili klinci, ali Đuka nas je okupljao u jato i prenosio nam svoje dragocjeno znanje, ne samo ribolovno nego i kako na pravi način voljeti prirodu i ljepoticu Dravu. Najmanje što smo mogli učiniti poslije njegove smrti je da ovaj omiljeni ribolovno-rekreativni dio naše općine nazovemo upravo po njegovom imenu, pamtit ćemo ga i sjećanje na ovog velikog čovjeka i ribolovca prenosit ćemo i mlađim naraštajima – rekao nam je tim povodom Darko Orač.
(icv.hr, bs)
