Najljepše što možemo doživjeti je ono tajanstveno, to je temeljni osjećaj u zametku umjetnosti i znanosti, tvrdio je svojevremeno Albert Einstein. Tom se mišlju vodi umirovljeni profesor proizvodno-tehničkog obrazovanja i inženjer aerotehnike Zlatko Kovačević – virovitički „sinonim“ za proučavanje svemira.
Kovačevićev doprinos školstvu obogatio je našu sredinu, urezavši se u sjećanje mnogih učenika. Danas kad je u mirovini – ne miruje. Naime, ovaj zaljubljenik u tajne svemira svoje znanje nastavlja prenositi na mlađe generacije, no ovoga puta ne u školskim klupama, već u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica.
Dora JagarinecOD PRVOG ČOVJEKA NA MJESECU DO PRVOG TELESKOPA
Na inicijativu ravnatelja virovitičke Knjižnice Roberta Fritza, Kovačević kroz ciklus radionica “Svemirske slikopriče” svim zainteresiranim mališanima uzrasta od 6 do 10 godina približava osnove astronomije, jednom mjesečno u subotnjim terminima. S ciljem razvijanja mašte i znatiželje, djeca na zabavan i kreativan način istražuju svemir, „igraju se“ s planetima i raketama, eksperimentiraju s pojmovima vremena, planeta i zvijezda.
– Program je osmišljen tako da kroz pet radionica učenici nižih razreda osnovne škole dobiju odgovore na pitanja vezana uz svemir, kao i da se pobudi dječja mašta koja je temelj vrijednih stvari u životu – uvodno nam objašnjava profesor.
Da svojom znatiželjom možemo postići puno, dokazuje i sam Kovačević – svoju strast prema tajnama svemira otkrio je kao osnovnoškolac kad je na crno-bijelom televizoru gledao prve letove na Mjesec, davne 1969. godine.
– U vremenu mog odrastanja, letovi na Mjesec bili su nešto fascinantno, gotovo pa nemoguće. Tijekom pet godina na Mjesecu je bilo dvanaestero ljudi i nakon toga, do dana današnjega, ljudska noga više nije stupila na Mjesec. Možete zamisliti kakav je to pothvat bio – prisjeća se.
Godinama kasnije imao je priliku upoznati jednog od dvanaestorice koji su hodali po Mjesecu – Charlesa Dukea, američkog astronauta i pilota lunarnog modula Apolla 16. Naime, Duke je 10. listopada 2010. držao predavanje u Zagrebu, kojemu su nazočili profesor Kovačević i njegovih 15 učenika iz virovitičkih Nazora. Jedan od nazočnih učenika, Sandrino Požežanac, kasnije je napravio izvrsne stvari u Hrvatskoj u području demistifikacije toga jesu li ljudi doista bili na Mjesecu ili ne. Profesor se sjeća svojih početaka u astronomiji koji nisu bili lagani.
Arhivska fotografija– Kao osnovnoškolac htio sam saznati više o svemiru, no nisam imao niti učitelja astronomije, niti literaturu, niti teleskop. Četiri godine štedio sam kako bih mogao kupiti manji teleskop proizveden u Japanu, a koji je tada koštao više od jedne plaće moga oca. Roditelji mi ga nisu mogli priuštiti. Osjećaj kad sam napokon posjedovao teleskop bio je neopisiv. Njime su gledali svemir i moji prijatelji, članovi gimnazijskog astronomskog kluba. Slično je bilo i nakon 2. razreda Gimnazije, kad sam ljetni školski odmor radio s geodetima da bih nabavio kvalitetni refleksni fotoaparat, opremio kućni fotolaboratorij i započeo bavljenje astrofotografijom. To je doista bio trnovit put do zvijezda. Sada je djeci to puno jednostavnije i lakše. Velika je razlika između ondašnjeg vremena i ovog danas – govori profesor, koji je u školi proveo cijeli radni vijek, paralelno vodeći i astronomsku grupu.
ZNANJE I ZVIJEZDE DANAS SU PRIVILEGIJ
Iako mnogi ljudi danas, nažalost, ne razlikuju astronomiju od astrologije, zamjećuje Kovačević, djeca na „Svemirske slikopriče“ dolaze s određenim predznanjem i motivacijom za učenje nečeg novog i tajanstvenog.
– Djeca su istraživači od malih nogu i kroz različite medije stvaraju vlastitu predodžbu o svemiru, čija tajnovitost hrani njihovu znatiželju. I najveći znanstvenici ovoga svijeta toliko su skromni i priznaju koliko zapravo malo znaju – mnoge važne stvari u znanosti još su uvijek nedefinirane i nepoznate. Još uvijek otkrića u svemiru nisu vezana samo uz nagrađivane Nobelovce, vrhunske teleskope i zvjezdarnice. Dokaz tomu je i Virovitičanin Robert Žibreg, astronom-amater koji je svojim nevelikim teleskopom vrhunske kvalitete i digitalnom kamerom potkraj 2024. u zviježđu Kočijaša otkrio jednu, do sada nepoznatu, planetarnu maglicu. Filtriranjem svjetla i spajanjem ukupno 50 sati ekspozicije u jednu snimku, svojim otkrićem dao je izniman doprinos svjetskoj baštini građanske znanosti – ističe.
Zlatko KovačevićProfesor tvrdi da je čovjekov doživljaj svemira sve lošiji jer su gradovi zagađeni silnom količinom svijetla i praktički se zvijezde ne vide.
– Privilegij manje razvijenih sredina jest da prostim okom još uvijek možete vidjeti zvjezdano nebo. Područje s najmanjim svjetlosnim zagađenjem u našoj županiji je općina Voćin, koja je uz Liku na karti svjetlosnog zagađenja Hrvatske u najboljem položaju – rekao je.
Svoj pogled profesor i dalje usmjerava prema zvjezdanom nebu. Duboko proživljena astronomija strast je koja nikad ne prestaje, ustvrdio je.
– I dalje promatram i fotografiram zvjezdano nebo teleskopom. U životu se vodim riječima Otona Kučera, osnivača zagrebačke zvjezdarnice, koji je rekao: „Posveti koju uru pojavama kojima ćeš biti svjedok. Naći ćeš, doduše, ljude koji će te gledati u čudu, što li nalaziš u tome zabavna, da se udubljuješ u to nebo, jer žalibože danas tisuće i tisuće i obrazovanih ljudi svaki dan gledaju u krasne pojave, a da ih ne vide. Neka ti oni ne budu mjerilom: rdjav odgoj, pretjerana borba za svagdašnji život, možda i niske strasti ugušile su u njima polet srca, koji ne može da shvaća takovih užitaka. Ne dao nam Bog, da ikad, pa i u dubokoj starosti, padnemo na tako niske grane“ – citirao je za kraj. Sudeći po ovim radionicama, profesor Zlatko Kovačević ni u mirovini ne odustaje od prenošenja ljepote svemira mlađim generacijama.
(icv.hr, dj)
