Hrabrost, staloženost i nesebičnost pokazali su vozač Čazmatransovog autobusa Antonio Dasović (27) iz Brezovice te srednjoškolke Ella Mioljević iz Bačevca i Marija Brođanac iz Brezovice, inače učenice medicinskog smjera Tehničke škole u Virovitici prošlog tjedna, u ponedjeljak 17. veljače, ujutro, kada su na redovnoj liniji za Viroviticu reanimirali i oživjeli starijeg putnika kojemu je pozlilo u autobusu.
-Bilo je nešto prije 7 sati ujutro, na redovnoj liniji koju vozim iz Budakovca do škole u Virovitici. Vozio sam putnike iz Detkovca i Gradine, kad je jedna žena rekla da je putniku koji sjedi u redu pored nje pozlilo. Rekla je kako je mislila da spava, no vrlo brzo je povikala: on umire. Počeo je blijediti, putnici su se zabrinuli, pa sam zaustavio autobus i otišao vidjeti što se događa – kaže Antonio.
Autobus je parkirao uz cestu, u blizini crkve u Lukaču, kaže, razmišljajući da hitnoj medicinskoj pomoći ostavi mjesto za njihovo vozilo. Putnika je probao dozvati, dodirom po licu, ramenu. Kako nije bilo reakcije, pozvao je učenice Ellu i Mariju u pomoć. Spustili su putnika na pod i pozvali hitnu.
On i djevojke zamolili su putnike da napuste autobus, otvorio je vrata kako bi ušao svjež zrak te apelirao na putnike da na nogostupu sačekaju drugo vozilo.
-Osnove reanimiranja i prve pomoći znao sam iz lekcija prve pomoći, za potrebe autoškole, no to je bilo davno. Srećom, staloženi dispečeri hitne pomoći koji su me navodili kako pomoći putniku, gdje pritisnuti, kako brojati, bili su mi velika podrška. Djevojke, Ella Mioljević i Marija Brođanac zaista su pokazale veliku zrelost, staloženost i spremnost i bio sam zahvalan što su samnom.
Vidjelo se da znaju što rade, zajedno smo se borili, izmjenjivali u reanimaciji, dok djelatnici hitne medicinske pomoći nisu stigli s vozilom i preuzeli gospodina – ispričao nam je Antonio, koji je zahvalio svim putnicima na prisebnosti, unatoč prisutnoj dozi straha i brige.
Marija LovrencZahvalan je i kolegama iz Čazmatransa koji su poslali drugi autobus po putnike koji su čekali vani, dok se u busu odvijala prava borba za život.
-Teško je – za reanimaciju kaže Antonio, koji dodaje kako se jedna osoba koja reanimira pacijenta jako brzo umori te da su njih troje bili svjesni koliko je duga svaka sekunda koja je prolazila u reanimaciji.
Prva je reanimaciji pristupila Ella (19), učenica 5. razreda medicinskog smjera, nakon što su Antonio, Marija i ona putnika premjestile na pod autobusa i nakon što je Antonio nazvao hitnu pomoć.
-Iako je bila prisutna određena doza straha, krenula sam s reanimacijom i, kada smo dobili dispečere, slijedili smo njihove upute. Potpuno je drugačije učiti o reanimaciji na lutki i pomagati osobi. U okviru nastave dosad sam obišla sve odjele u bolnici, od dječjeg, plućnog, internih odjela, operacijske sale, no ovo je jedno posebno iskustvo koje se pamti i koje učvrsti čovjeka, ako se ikada ovakva situacija ponovi, bit ću spremnija i sigurnija, znam da mi je dužnost pomoći i učiniti sve što mogu – kaže Ella, koja je sa nešto mlađom kolegicom Marijom Brođanac (17), učenicom 3. razreda, dokazala kako imaju apatije, solidarnosti i spremnosti za pomoć, izvrsne temelje za svoje zvanje.
Marija Brođanac, ustupljena fotografijaMarija Brođanac kaže kako je tog jutra reagirala automatski i nije ni sekunde zdvajala.
-Pokrenula sam se automatski, nisam razmišljala, Ella je sjedila ispred mene i zajedno smo skočile i pomogle staviti gospodina na pod. Iskreno, mislim da bi svatko tako reagirao – ljudski je. Ironija je što o reanimaciji nisam znala puno, a tog sam dana imala prvi sat prve pomoći, baš za autoškolu i vjerojatno bih mogla i više učiniti da sam imala neko veće predznanje. Slijedili smo upute dispečera, Ella i Antonio su prije mene reanimirali gospodina, ja sam posljednja pomagala u reanimaciji, pazili smo i da drugi putnici ne osjećaju strah i nemir te zajedno bili do dolaska hitne – kaže Marija, koja, sjećajući se tog dana, ističe kako ju je iskustvo oživljavanja pacijenta u autobusu potaknulo da još ozbiljnije prione onome što uče u školi i zvanju kojeg želi raditi cijeli život.
Čin pomoći ovo troje “junaka s puta” pohvalili su i u Čazmatransu, školi, podrške za ovaj humani čin stigli su im od kolega, nastavnika. Najviše su ponosni bili roditelji.
-Učinili smo sve što smo mogli i bili mirniji kada je stiglo vozilo s liječnikom i timom. Svi smo bili svjesni koliko vrijedi jedna sekunda u takvim situacijama – kaže Antonio.
Njegovi kolege vozači, među kojima je i otac Ivan Dasović, a koji je za volanom autobusa već punih 19 godina, kažu kako ne pamte ovakvu situaciju.
Reakciju i nesebičnost te laičku reanimaciju vozača i učenica pohvalio je i tim medicinskih dispečera iz Zavoda za hitnu medicinu VPŽ, uz čije su savjete i prisutnost na liniji do dolaska vozila s timom uspješno spasili život putniku te rekli kako je ovo najbolji dokaz da su pozivatelji ta prva pomoć, ruke, noge, oko i uho dispečera na terenu, dok vozilo s timom ili helikopter ne dođe po pacijenta, odnosno, unesrećene osobe.
Putnik je prevezen u Opću bolnicu Virovitica, a Antonio, Ella i Marija tog su jutra nastavili svoju svakodnevnicu.
Iako se priča nije završila onako kako su svi priželjkivali, (pacijent je nažalost, nakon nekoliko dana preminuo), zahvaljujući brzoj reakciji ovih troje hrabrih ljudi, on i njegova obitelj dobili su ono najvrijednije – još malo vremena. Vrijeme za posljednje riječi, za stisak ruke, za oproštaj. Ponekad, i ti trenuci znače sve, kao i pravovremena reakcija Antonija, Elle i Marije, koji cijeloj zajednici mogu poslužiti kao putokaz i primjer humanosti i nesebičnosti.
(icv.hr, mlo)
